Mehmed Mahmutović: Podsjećanje

0 Comments
Zvuk plahte kojom iza ponoći
Pokrivamo naša gola tijela
Već odavno svojom mekoćom podsjeća
Na zvukove valova
Što su jednom poslije kiše
Gospodarili nepoznatom plažom Rovinja

Tvoje oči
U sobi ogromnih prozora
Što je osvjetljuje pun mjesec napolju
Sjete me
Na septembarsko nebo
Dok sam u samoći
Maštao o mogućim nama
Tvoje lice
Sjeti me
Na djetinju nevinost
Tvoja ćutanja me često podsjećaju
Na tišinu u opernim salama
Stvorenu u iznenadnoj pauzi
Tvoji nježni dodiri hladnim rukama
Pršljenove moje kičme pretvaraju
U tipke Bosendorferovog klavira
A miris tvoj
Podsjeća me
Na miris netaknute prirode
U proljeće.
Šta mogu učiniti za tebe
Da uđeš u moje košulje otkopčane
Da maziš rane moje prošlosti
U srcu, plućima i jetri
Da zauvijek ostaneš
Dio mene, moga nemira
Umjetnosti koje stvaram
Moje sudbine i smrti veličanstvene?
Na vječnost želim
Tvoje oči
Tvoje lice
Tvoja ćutanja
Tvoje dodire
Tvoje korake
Tvoj miris
Netaknute prirode
U proljeće
Tvoj glas
Dok mi objašnjavaš
Nazive kostiju na latinskom.
Htio bih
Da zajedno živimo
Ili da jedno s drugim potonemo.

Нема коментара:

Постави коментар