Stefana Ivanović: Istina donosi revoluciju

Rekla je da ako pogledam unazad - videću siluetu prošlosti koja će mi usamljena mahati iz nekog mraka. Ne znam zašto joj nisam verovala. Verovala sam sablasti u svojoj glavi odevenoj kao dodola. Rekla mi je da ćemo ovaj put prizivati sunce. Ne znam zašto sam joj verovala. Bila je to jedna od najgorih kiša čiju sam snagu osetila na svojoj koži. Donela je istinu. Vera i sumnja bile su različite strane istog novčića, a ja sam, kao i većina stanovnika na planeti Malog princa, jurila neku svoju fikciju čvrsto uverena da ona postoji. Trenutak kada se nađete oči u oči sa istinom, stvara skrlet duše od koje se osuši život u svakoj biljčici na ovoj planeti. A sve je tako lepo disalo, i moj se život, tih dana, odvijao u ritmu disanja drveća.                          

Ponekad, koliko god bili pobornici istine, poželimo da zatvorimo vrata njenom prisustvu u našem životu. Istina je teška, ali donosi revoluciju. Revoluciju duše. A jedna od najvažnijih revolucija je upravo revolucija duše. Ona se podiže u samoći, kada se naše postojanje stopi sa postojanjem Univerzuma. I kada svet pogledamo očima zemlje, kamena, malog listića ruže, ili očima obične šumske zmije. A tim ćemo očima gledati kada svoje zatvorimo, i ispod kapaka naslutimo neki novi život. Biti na putu istine jako je teško, govorenje o njoj može se shvatiti kao sirova demagogija koja je, bez obzira na sve, i dalje moćna da zavede poneki um. 


Govoriti o istini moramo pažljivo, i što je najvažnije moramo paziti kome govorimo. Nisu svi sposobni da je prepoznaju i prihvate. Pa opet ono što je za nas istina za nekoga to ne mora biti. A sve nas ovo uči da je generalizacija odlika onih manje hrabrih stanovnika planete Zemlje. Moramo biti spremni da razumemo ono očima nevidljivo. Jer ispod površine se krije ono što naizgled i nije tako očigledno.                                      

Kada putujemo sebi naići ćemo na sijaset razloga da ostanemo tu gde jesmo, jer preterano zalaženje u dubine može dovesti do gušenja, ako ne uspemo da na vreme isplivamo. Sekunde nas ponekad dele do večitog mraka. Rizik je ono što nas razlikuje od onih koji nikada neće krenuti na to putovanje. Spremnost da rizikujemo. A bez rizika sve je tako kabasto, ogromno, a prazno.                                                                                         
Jednom mi je rekla da se o životu ne piše, da se život živi, i bila je u pravu. Samo što je pisanje za mene bilo kao vazduh, bez koga bih postala hladna kao led. Sada nakon svega proživljenog, a to je tako malo u poređenju sa ovim divnim Univerzumom, u poređenju sa svim iskustvima na ovome svetu, to jedan grumen iskustava koje mogu smestiti u džepić one stare, omiljene, košuljice u kojoj sam snila najlepše snove. Sada, nakon svega toga, a toliko još čeka, mogu reći da je život onaj točak na vodenici, ispod koga protiče voda. I pri svakom okretu on dotakne vodu, i svaki put novi deo vodenice dotakne novu površinu vode. Sve je drugačije... i sve se menja. Zemlja se okreće, i najdalja tačka života najbliža je promeni.Voda koja ne protiče, ustajala je i prljava. Neretko zarazna i opasna. Pa zar i sam život nije takav? Tekući. Stalno u pokretu. Nepovratno putuje. Zar nas ne uči tome? Tako nas divno uči tome. Život nije demagog. Život je praktičar. Šta nas to sprečava da mu verujemo? Tako nam divno, bez reči, govori i pokazuje kuda treba ići. Bez skrivenih putokaza i simbola. Koncizno i jasno nam daje do znanja ko smo, u stvari, mi.

Jednom sam joj rekla da jedini život koji ima smisla jeste onaj u kome se u bolu sazreva, i hvata se u koštac sa njim. Jer jedino tako imamo sposobnost da pobedimo sopstvena ograničenja. Rekla sam joj da moramo voleti ljude, i život čak i onda kada ne nudi baš najbolja rešenja, i da moramo odabrati najbolje od svega što nam je dato i ponašati se kao da je to najviše što možemo dobiti. Diviti se slobodi. Snazi. Nesalomivosti. Jer ništa, u stvari, nije toliko veliko da bi nas moglo slomiti. Rekla sam joj da moramo biti blagi i ljubazani. I biti spremani dati najbolje od sebe. Opraštati. Opraštati. Opraštati.. Trpeti ponekad. Tolerisati. A ako je to potrebno i braniti sebe. I voleti, voleti, voleti... bez obzira na sve. Sve dok ne dođe trenutak da se krene. Ne brinite se zbog ružičastih naočara, uvek odaberite da takve stavite kada sakrivate svoje oči. Svet je užasno mračno mesto bez njih. Kada razmišljate o koracima, razmislite dobro da li je potrebno napraviti čak i jedan. Ponekad moramo pustiti da se stvari dese same od sebe. Dok se mulj ne slegne i voda ne razbistri, od preteranih pokušaja da trčimo kroz nju. 
Čovek mora biti spreman za polazak i prelaz. Nezadovoljstvo i nemoć se javlja iz straha od uništenja, od smrti i od poraza. A kada smo spremni za polazak ništa nas ne može sprečiti da živimo život onako kako najbolje umemo. Kada shvatimo da hodamo po tankoj žici bićemo spremni da taj korak izvedemo kao prave akrobate. Kada postanemo svesni činjenice da je život težak sam po sebi, usvojićemo nevidljivi zakon života. A taj se zakon odnosi na činjenicu da teškoća kada se prihvati sa sobom donosi olakšanje. To je ono kada uplašimo strah tako što se suočimo sa njim.                                


Rekla sam joj da je teško biti čovek, možda je najteže odgovoriti sebi šta treba biti čovek, ali u poređenju sa Univerzumom ništa nije toliko daleko da se ne može, ako ne telom, bar umom dosegnuti i živeti. Svemu tome smisao dalje ljubav - kao krajnja tačka ljudskog života, kao najzreliji plod čovečanstva. Ljubav u svim svojim oblicima.  Ljubav i život nikada ne mogu ići odvojeno. Jer je život ljubav isto koliko je i ljubav život. I jedno drugom daju smisao. Ljubav je suština života. I bez nje smo siromašni i prazni kao boca koja putuje morem bez pisma, bez broda, bez imalo čiste tečnosti u sebi. Bez nje smo samo oblici koji se kreću u pravcu u kome svetlost nikada nije zaigrala valcer. A to je tako divan prizor. Moj omiljeni oblik ljubavi je onaj kada volimo život. Najčistiji je. Iako ponekad može biti odeven u samoću  Rekla sam joj, ali je nemo ćutala. Ni danas ne znam da li mi je poverovala pa se pokajala, ili okrenula leđa i zgrešila. Tišina je možda najbolji odgovor za sve. Često sam pisala i o njoj, a tako je lepo nisam volela. Iako sam katkad i ja ćutala.


Stefana Ivanović



Нема коментара:

Постави коментар