Bez glasa sam ušla u tvoje godine
I nisam izašla u bezvremenu.
Jutra su za nas krala svitanja,
Dani su bježali,
Djeca se rađala,
Lišće opadalo,
A tebe nije bilo u mojim pauzama,
U mome "sačekaj"
U onom "zamisli"
Ali, hej!
Zamisli samo
Da su naše mašte žive!
Danas bih nosila tvoj prsten,
Živjeli bismo na drugom kontinentu,
Sin bi nam imao vladarsko ime
Tvoju drčnost,
I blistav osmjeh.
Nosio bi moje molitve
U svakom odlučnom koraku naprijed,
U svakoj misli i u dahu.
Bio bi nalik onome tebi
Kojeg sam nacrtala površinom srca,
K'o štit bi držao tvoju dobrotu,
Neiskvarenost i čvrst karakter,
Kao ukras stotinu vrlina
Koje sam izmislila negjde u tebi.
A kćer bi nam se zvala Jerina
I nosila bi cvijeće u kosi.
Imala bi tvoje oči,
Duboke,
Zelene poput šuma,
Pisala bi nježnu poeziju
Voljela muziku, cvijeće i romane
Imala bi veliku ljubav
Čiji bi prsten nosila na ruci
Onako, kako ja ne nosim tvoj,
Pa bi nam dušu grijala smijehom,
Pa bismo mi živjeli nas.
Negdje daleko,
Na drugom kontinentu
Plela bih ti tople džempere
Od najtanjih žica moje ljubavi,
Mijesila bih tople krofne
I kuvala crnu kafu
Tebi, kad dođeš umoran
Pa bismo gledali ispred kamina
Kako snijeg tiho pada,
Kako se rađaju dani,
Onako... da,
Baš onako
Kako se moj bol rodio.
Nečujno,
Neprimjetno,
I usamljeno,
Čekajući novu sreću.
Čekajući izmaštano sutra.
Sanjajući naše dane
I godine u koje sam ušla bez glasa,
A kažu da još nisam izašla
Iz tvojih snova
I tvojih godina.
Iz očiju u boji krošnji
I onog što si tišinom obećao
Još uvjek nisam izašla, kažu,
Iako sam davno bez glasa ušla.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар