Teodorina portretisanja: Bez glasa sam ušla u tvoje godine

Bez glasa sam ušla u tvoje godine I nisam izašla u bezvremenu. Jutra su za nas krala svitanja, Dani su bježali, Djeca se rađala, Lišće opadalo, A tebe nije bilo u mojim pauzama, U mome "sačekaj" U onom "zamisli" Ali, hej! Zamisli samo Da su naše mašte žive! Danas bih nosila tvoj prsten, Živjeli bismo na drugom kontinentu, Sin bi nam imao vladarsko ime Tvoju drčnost, I blistav osmjeh. Nosio bi moje molitve U svakom odlučnom koraku naprijed, U svakoj misli i u dahu. Bio bi nalik onome tebi Kojeg sam nacrtala površinom srca, K'o štit bi držao tvoju dobrotu, Neiskvarenost i čvrst karakter, Kao ukras stotinu vrlina Koje sam izmislila negjde u tebi. A kćer bi nam se zvala Jerina I nosila bi cvijeće u kosi. Imala bi tvoje oči, Duboke, Zelene poput šuma, Pisala bi nježnu poeziju Voljela muziku, cvijeće i romane Imala bi veliku ljubav Čiji bi prsten nosila na ruci Onako, kako ja ne nosim tvoj, Pa bi nam dušu grijala smijehom, Pa bismo mi živjeli nas. Negdje daleko, Na drugom kontinentu Plela bih ti tople džempere Od najtanjih žica moje ljubavi, Mijesila bih tople krofne I kuvala crnu kafu Tebi, kad dođeš umoran Pa bismo gledali ispred kamina Kako snijeg tiho pada, Kako se rađaju dani, Onako... da, Baš onako Kako se moj bol rodio. Nečujno, Neprimjetno, I usamljeno, Čekajući novu sreću. Čekajući izmaštano sutra. Sanjajući naše dane I godine u koje sam ušla bez glasa, A kažu da još nisam izašla Iz tvojih snova I tvojih godina. Iz očiju u boji krošnji I onog što si tišinom obećao Još uvjek nisam izašla, kažu, Iako sam davno bez glasa ušla.
Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар