Ovo je jedna od onih večeri kada te ubija razmišljanje.
Trenuci kada se suzdržavaš da ne zaplačeš,
porazbijaš sve oko sebe.
Na kraju kao najbolju
i najbezbolniju opciju biram hladan tuš,
i koristim one
trenutke dubokoumnog razmišljanja
dok sjedim šćućurena u kadi,
To je ono što je
dragocijeno,
dok tijelo drhti,
usne modre,
a srce nenormalno lupa,
čuješ glasno i jasno
svoje otkucaje.
Večeras je jedno od tih večeri.
Vidjeh ga.
Dolazim kuci,
sama sam,
Suzama mjerim dragocijenosti samoće,
Tog jednog trenutka,
gdje mogu plakati,
vrištati a da me niko
ne pita zašto to radim.
Iskoristim trenutak.
Ponekad mi to dobro
dođe,
popričam sama sa sobom.
Razmislim o svemu
i da, eto, konačno
odlučih da idem dalje,
ne osvrćem se na prošlost,
razočarenja i da, želim
da zamišljam sreću sa
nekim drugim,
ustvari ne zamišljam,
želim da je doživim
i da postoji osoba s kojom bi to sve bilo moguće.
Samo nekako mi je
daleka,
Ili nije.
Halucinacijo ovog skršenog srca,
Kaži.
Progovori.
Ovo je trenutak
konačne odluke.
Halucinacija ipak progovora.
Kaže…
Ne osvrći se.
Ne slušaj njegova obećanja,
Priču o sreći, vašoj.
I nesreći, njegovoj,
Kad niste u „paketu“.
Tada…
Kao da se zaledim
i da se sa strane
posmatram,
to razmišljanje,
taj postupak.
Osjećaj da ludim me koči.
Paralizuje.
Krajičak oka peče.
Od slane suze koja stoji tu.
Divljakuša.
Mir pronalazim u mjesecu,
On govori.
Govori mi da pratim njegov sjaj.
Davim se u sopstvenoj duši.
Razmišljanju koje izaziva.
Zlobnica, kako se usuđuje to da radi?!
Ako je to stvar nedostajanja onog zagrljaja,
pogleda,
osmijeha.
Huh, nedostajanje,
ko ga izmisli,
pamet mu nedostajala.
Нема коментара:
Постави коментар