Jasna Karamehmedović: Uvijek sam previše mislila

Uvijek sam mislila da su ljudi koji žive u žutim kućama
nekako srećniji od ostalih,
da imaju posebnu energiju koja ih gura naprijed,
da bude se uz već skuvanu kafu
i miris kolača sa cimetom.
Oni gledaju kroz prozor
i dan prihvataju mirnim, toplim rukama.

Uvijek sam mislila da Romi uživaju beuzuslovno,
da ne prose za novac,
već za prihvatanje
i da to nije površan pogled na stanje
jer
sa tim osmjesima i muzikom i pjevanjem
mi nikada nisu govorili drugačije.


Uvijek sam mislila da vozovima putuju
samo izgubljeni,
tužni,
nepronađeni,
hladni,
daleki,
da putuju danima, mjesecima
dok ne zavole bar jedan tuđi kutak
I bar jedan minut sebe.

Uvijek sam mislila da su bulevari pod suncem
naslikani
ili da su film,
da sam iznad njih,
da me nema,
da je vječno ljeto.

Uvijek sam mislila da srešćemo se
u Sijetlu
ili Londonu
i da neće biti ni najmanje čudno
jer smo to oduvijek znali,
zarobljeni i zbunjeni
u našem malom gradu.

Uvijek sam previše mislila.
To me je i sjebalo.



Нема коментара:

Постави коментар