Danju smo vodili naše očekivane živote,
noću smo vodili ljubav u lijevom foajeu,
zaključavajući vrata sa unutrašnje strane,
daleko od tuđih svijesti,
još dalje od njihovih nesvijesti.
Prste si gubio u mojoj kosi,
kao ja ukosnice u tvom stanu
kog sam s jutra napuštala
žureći na fakultet,
zureći u tebe,
oči mi ostajale na tvom jastuku.
Pričala sam ti,
o, koliko sam ti samo pričala
o ocu koji se nikada nije vratio iz rata,
majci koja nikada nije osušila obraze za njim.
O djetinjstvu sam ti pričala,
srednjoškolskim pijanstvima,
nekim piscima,
strahu da postanem majka jer sam previše sebična,
umjetnosti koju katkad ne razumijem,
Salvadoru Daliju i njegovim ljubavnicama,
svim predstavama koje sam odgledala,
i onima koje nisam, a trebalo bi.
O jednom momku sam ti pričala,
koga sam čitavu zrelost prije tebe voljela,
mom psu,
razglednicama iz gradova u kojima često bivam,
a kojima nikada ne koračam,
o ljudima i kako ih treba grliti,
voljeti i vjerovati im,
jer zla kob je svačija
i bol ne bira.
Topio bi se kao kokosovo ulje na vrućini dok ti pričam o moru koje volim,
nazivajući tebe mojim morem,
jer me tek tako zapljusneš,
doneseš raj
i uneseš smiraj.
Uspavljivao bi nas Lenard Koen,
a ti bi išao
one thousand kisses deep
ispod moje kože,
negdje tu si i ostao zatočen.
S tijelom žene i ponašanjem djevojčice
nudila sam ti bezbrižnost
mojih krhkih godina,
koja ti se petljala po prosijedoj bradi
i vraćala žar dvadeset i kusur godina daleke mladosti koja bridi u tvom srcu.
Tuširali smo se zajedno
kupkom od malina.
Miris te vraćao u tvoj zavičaj,
dječaštvo i malinjak nekoliko života dalek
od mog naručja u kom si postajao dječak,
pa me ubrljan sjećanjem poljubiš,
kradeš mi usne od malina
dok se na vrhovima prstiju
pribijam uz tebe golom kožom
i neodjevenom dušom.
Pokazao si mi pompu boja
do tada nepoznatu,
otkrio neslućeno šarenilo mraka,
blještavu punoću praznine.
Vozili smo oldtajmere,
pravac nam je bila sloboda.
Mijenjala bih brzine,
a ti mazio moje oblo koljeno.
Smijao bi se kada bih ja vozila
i glumila profesionalnost,
a ja se kao durila.
Vozili smo sporo
jer to je bio način da budemo duže zajedno.
Pjevušeći peglala sam ti odijelo za proslavu 25. godišnjice mature.
Posmatrao si me i mislio:
Mazna moja, pa ti nemaš toliko godina života.
Često bih zaboravila na tvoju ruku koja me miluje,
pa bih se sanjiva izmigoljila iz kreveta
i sa terase, nižući kolutove dima cigareta,
kao što si ti nizao bisere u nisku za moj vrat i podario mi je, kao amanet,
za neki od par rođendana provedenih sa tobom,
posmatrala ljepotu rađajućeg dana.
Znala sam da će tako jedan dolazak sunca
naglasiti tvoj odlazak.
Znala sam i da neće biti tako lijepo.
To me znanje prikivalo za zemljicu,
a tvoja ljubav dizala u nebesa.
Rastrzana između dvije konstrukcije mog uma,
Između dva ponora:
straha i ljubavi,
išcezavala sam natenane,
izmicala ti pod dlanovima,
curila ti između prstiju,
rasipala ti se pred očima.
Ti si bio zauzet sastancima,
probama,
prijateljima,
tuđim pričama,
raznim zgodama
i nezgodama.
Sve više si se sabirao sa starijim damama,
iz čijih domova bi se poput pseta s jutrom vraćao svojoj hladnoj strani postelje na zajedničkom krevetu.
Sve manje smo vodili ljubav,
sve više vodili obične živote kako danju,
tako i noću.
Sve manje su te zanimale moje priče,
a ranše si ih čekao i slušao pažljivo kao osuđenik presudu,
Sve više si se oduzimao od mene.
Jutra u kojima si dolazio postala su podneva,
podneva noći,
noći su se nizale kao biseri
u niti što mi je pokloni,
što mi je istrže sa vrata,
kao da otimaš sebe
od mene.
I oteo si.
Budalo glupa!
Presudio si.
Više ne žurim na fakultet,
jer nemam razlog da kasnim.
Vrata lijevog foajea više se ne zaključavaju.
Sve manje pričam.
Grozim se predstava,
matura, odjela,
malina i Lenarda Koena.
Ipak smo prebrzo vozili.
Posljednji put,
Dance me to the end of love.
noću smo vodili ljubav u lijevom foajeu,
zaključavajući vrata sa unutrašnje strane,
daleko od tuđih svijesti,
još dalje od njihovih nesvijesti.
Prste si gubio u mojoj kosi,
kao ja ukosnice u tvom stanu
kog sam s jutra napuštala
žureći na fakultet,
zureći u tebe,
oči mi ostajale na tvom jastuku.
Pričala sam ti,
o, koliko sam ti samo pričala
o ocu koji se nikada nije vratio iz rata,
majci koja nikada nije osušila obraze za njim.
O djetinjstvu sam ti pričala,
srednjoškolskim pijanstvima,
nekim piscima,
strahu da postanem majka jer sam previše sebična,
umjetnosti koju katkad ne razumijem,
Salvadoru Daliju i njegovim ljubavnicama,
svim predstavama koje sam odgledala,
i onima koje nisam, a trebalo bi.
O jednom momku sam ti pričala,
koga sam čitavu zrelost prije tebe voljela,
mom psu,
razglednicama iz gradova u kojima često bivam,
a kojima nikada ne koračam,
o ljudima i kako ih treba grliti,
voljeti i vjerovati im,
jer zla kob je svačija
i bol ne bira.
Topio bi se kao kokosovo ulje na vrućini dok ti pričam o moru koje volim,
nazivajući tebe mojim morem,
jer me tek tako zapljusneš,
doneseš raj
i uneseš smiraj.
Uspavljivao bi nas Lenard Koen,
a ti bi išao
one thousand kisses deep
ispod moje kože,
negdje tu si i ostao zatočen.
S tijelom žene i ponašanjem djevojčice
nudila sam ti bezbrižnost
mojih krhkih godina,
koja ti se petljala po prosijedoj bradi
i vraćala žar dvadeset i kusur godina daleke mladosti koja bridi u tvom srcu.
Tuširali smo se zajedno
kupkom od malina.
Miris te vraćao u tvoj zavičaj,
dječaštvo i malinjak nekoliko života dalek
od mog naručja u kom si postajao dječak,
pa me ubrljan sjećanjem poljubiš,
kradeš mi usne od malina
dok se na vrhovima prstiju
pribijam uz tebe golom kožom
i neodjevenom dušom.
Pokazao si mi pompu boja
do tada nepoznatu,
otkrio neslućeno šarenilo mraka,
blještavu punoću praznine.
Vozili smo oldtajmere,
pravac nam je bila sloboda.
Mijenjala bih brzine,
a ti mazio moje oblo koljeno.
Smijao bi se kada bih ja vozila
i glumila profesionalnost,
a ja se kao durila.
Vozili smo sporo
jer to je bio način da budemo duže zajedno.
Pjevušeći peglala sam ti odijelo za proslavu 25. godišnjice mature.
Posmatrao si me i mislio:
Mazna moja, pa ti nemaš toliko godina života.
Često bih zaboravila na tvoju ruku koja me miluje,
pa bih se sanjiva izmigoljila iz kreveta
i sa terase, nižući kolutove dima cigareta,
kao što si ti nizao bisere u nisku za moj vrat i podario mi je, kao amanet,
za neki od par rođendana provedenih sa tobom,
posmatrala ljepotu rađajućeg dana.
Znala sam da će tako jedan dolazak sunca
naglasiti tvoj odlazak.
Znala sam i da neće biti tako lijepo.
To me znanje prikivalo za zemljicu,
a tvoja ljubav dizala u nebesa.
Rastrzana između dvije konstrukcije mog uma,
Između dva ponora:
straha i ljubavi,
išcezavala sam natenane,
izmicala ti pod dlanovima,
curila ti između prstiju,
rasipala ti se pred očima.
Ti si bio zauzet sastancima,
probama,
prijateljima,
tuđim pričama,
raznim zgodama
i nezgodama.
Sve više si se sabirao sa starijim damama,
iz čijih domova bi se poput pseta s jutrom vraćao svojoj hladnoj strani postelje na zajedničkom krevetu.
Sve manje smo vodili ljubav,
sve više vodili obične živote kako danju,
tako i noću.
Sve manje su te zanimale moje priče,
a ranše si ih čekao i slušao pažljivo kao osuđenik presudu,
Sve više si se oduzimao od mene.
Jutra u kojima si dolazio postala su podneva,
podneva noći,
noći su se nizale kao biseri
u niti što mi je pokloni,
što mi je istrže sa vrata,
kao da otimaš sebe
od mene.
I oteo si.
Budalo glupa!
Presudio si.
Više ne žurim na fakultet,
jer nemam razlog da kasnim.
Vrata lijevog foajea više se ne zaključavaju.
Sve manje pričam.
Grozim se predstava,
matura, odjela,
malina i Lenarda Koena.
Ipak smo prebrzo vozili.
Posljednji put,
Dance me to the end of love.
👌❤
ОдговориИзбриши