Marija Vučević: Znaš ti dobro kako je ne dočekati čekanje

Znaš kako, ubi me april. Znaš ti zašto. Bezveze je praviti stihove od rastanka, žrtvu od suza, kajanje od nemogućnosti. Znaš ti dobro. Ubi nas nedostajanje, želja nas sagore. Ovaj tupi pogled rastužuje svijet. I evo, osamljeno sjedim u obližnjem restoranu, gdje već zreli ljudi ispijaju prvu kafu i čitaju novine. Tri puta me mogu roditi, a ne slute ovu naboranu dušu, ne slute mladost hiljadu godina staru. Plašim se života čiji kraj izgleda tako daleko. Znaš ti dobro kako je ne dočekati čekanje. I posle stotinu ispisanih riječi da ne želim više tebe niti da te volim, kažeš : "Čekao sam te." A bila je ponoć prošla, još pola ostalo do zore. Znaš ti dobro Težak je jastuku hrapav san, jos teže buđenje. Najteži ovaj grad. Ma nije ljubav vrijedna ovoliko žaljenja i slamanja. Daj sjekiru da je napokon pokidam u paramparčad, ovim praznim rukama tebe, da vrisnem nezaborav, i ogluvim. od zlih jezika. Znaš ti dobro kako boli optuženička klupa, a koliko zatvor bez rešetki. Znaš ti dobro, prividnu radost, prinudnu sreću, realnost koja ne žali kad se rasani. Ma nije ljubav vrijedna nas, niti mi dostojni nje. Šta joj vrijedi i dalje kruna, kad srušismo joj ugled. Znaš ti dobro, ubi me ovaj dan, lokva nostalgije, piton maštanja. Sabiram, jer nemam išta da oduzimam, ne znam ko je veća budala, ti ili ja. Znaš ti dobro... Ne znamo mi ništa.





Нема коментара:

Постави коментар