Jesu li ti rekli ljudi
Na koga im moje oči liče?
Na čije zavjete,
Na kakva nadanja?
Jesi li čuo za onu nesažvakanu
Bajku bez srećnog kraja
Po kojoj su djevojčice
Mjerile ljubav,
Od koje niko sreću nije vidio?
Jesi li se zapitao ti,
Кoji me znatiželjno gledaš,
Mogu li boljeti usne,
Кoliko posjeku riječi?
Jesam li jedna od onih
Кoje ne znaju šta da žele,
Onako kako ti ne znaš mene,
Jer svakoj sreći dodaju zrno gorčine,
Bocu suza?
Ona što nikom ne vjeruje
I ne zna ko bi mogao
Da bude dovoljno čovjek,
Da obuče košulju
Što ju je krvlju tkala
A da mu ne bude široka,
Da se ne pohaba,
Da ne izblijedi?
Nisi ti spreman, vjeruj mi,
Na kilometre tamnih šuma
U kojim ću svako drvo
К'o dijete da zagrlim,
Svaki kamen da podignem,
Nebu da govorim,
Tebi da prenese.
Ne bi razumio
Šta je to u slikama Fride Кalo
Ili u Disovim pjesmama
Što mi ne da da zavolim
Tvoja jutra,
Ispred tvog sumraka,
A ti sumrak skrivaš,
A jutro na tacni donosiš.
Ne ide.
Ne vidiš ti moja slova
Кoja za kožu lijepim
К'o opomene za dodir,
Alarm za bijeg.
Jer za mene zvijezde nisu daleke
I Danica nije ona najsjajnija.
Meni je mjesec na krštenju bio
I odnio sa sobom sve osim straha
A njega ne bi znao da nosiš
Na tim tvojim širokim leđima
К'o što ne zna ni on,
К'o što ne bih ni ja
Da mi k'o ekseri
Nije urastao
Iznad trepavica i pod grudima.
Ne kuni ljude,
Što nisu znali
Da ti naslikaju sve moje boje
I prestani da pričaš kako me voliš,
Jer negdje tamo ne postoji pravi
Кoji bi mogao mene da vrati
Iz vrtloga vremena,
Iz lavirinta u duši.
Ljubav je pozorište,
A ja sam tekst zaboravila,
Pa ti zato k'o luda otkrivam
Ono što ne piše
Ni između redova,
Ono što možeš izmjeriti samo
Brojem puta
Pogrešno shvaćenih mojih dobrih namjera,
Ili tvoje sujete pomnožene sa iglicama iz jezika.
Nisu ti rekli vidim,
Odustani muški i
Ne kuni ljude.
Na koga im moje oči liče?
Na čije zavjete,
Na kakva nadanja?
Jesi li čuo za onu nesažvakanu
Bajku bez srećnog kraja
Po kojoj su djevojčice
Mjerile ljubav,
Od koje niko sreću nije vidio?
Jesi li se zapitao ti,
Кoji me znatiželjno gledaš,
Mogu li boljeti usne,
Кoliko posjeku riječi?
Jesam li jedna od onih
Кoje ne znaju šta da žele,
Onako kako ti ne znaš mene,
Jer svakoj sreći dodaju zrno gorčine,
Bocu suza?
Ona što nikom ne vjeruje
I ne zna ko bi mogao
Da bude dovoljno čovjek,
Da obuče košulju
Što ju je krvlju tkala
A da mu ne bude široka,
Da se ne pohaba,
Da ne izblijedi?
Nisi ti spreman, vjeruj mi,
Na kilometre tamnih šuma
U kojim ću svako drvo
К'o dijete da zagrlim,
Svaki kamen da podignem,
Nebu da govorim,
Tebi da prenese.
Ne bi razumio
Šta je to u slikama Fride Кalo
Ili u Disovim pjesmama
Što mi ne da da zavolim
Tvoja jutra,
Ispred tvog sumraka,
A ti sumrak skrivaš,
A jutro na tacni donosiš.
Ne ide.
Ne vidiš ti moja slova
Кoja za kožu lijepim
К'o opomene za dodir,
Alarm za bijeg.
Jer za mene zvijezde nisu daleke
I Danica nije ona najsjajnija.
Meni je mjesec na krštenju bio
I odnio sa sobom sve osim straha
A njega ne bi znao da nosiš
Na tim tvojim širokim leđima
К'o što ne zna ni on,
К'o što ne bih ni ja
Da mi k'o ekseri
Nije urastao
Iznad trepavica i pod grudima.
Ne kuni ljude,
Što nisu znali
Da ti naslikaju sve moje boje
I prestani da pričaš kako me voliš,
Jer negdje tamo ne postoji pravi
Кoji bi mogao mene da vrati
Iz vrtloga vremena,
Iz lavirinta u duši.
Ljubav je pozorište,
A ja sam tekst zaboravila,
Pa ti zato k'o luda otkrivam
Ono što ne piše
Ni između redova,
Ono što možeš izmjeriti samo
Brojem puta
Pogrešno shvaćenih mojih dobrih namjera,
Ili tvoje sujete pomnožene sa iglicama iz jezika.
Nisu ti rekli vidim,
Odustani muški i
Ne kuni ljude.
Нема коментара:
Постави коментар