Dnevnik jedne neurotičarke: Ljubav

Ljubav je taj gramofon na našoj teresi koju ćemo koristiti do smrti
Ljubav je klavir koji će nam biti u dnevnoj sobi i na čijim dirkama će nam se prsti preplitati
Ljubav je globus što lebdi dok pogađamo u koju zemlju bežimo naredne zime
Ljubav su naše kašike, i štapići za kinesku, čajnik i dve šolje
Ljubav je tvoj pas kojeg si doveo u miraz i moj pas moj miraz
Jer mi drugih miraza nemamo
Možda prenesemo u naš dom par cipela koje smo izlizali plešući
I onaj ranac za daleka putovanja
Tvoj i moj fotoaparat kojima smo uhvatili tek poneki fragmet naših života spojenih u jedan
Jedan život što nam klizi iz ruku i pretvara se knjigu koju pišeš
I knjigu koju neću napisati jer mi je lepše da sam u tvojoj
Da u njoj večno živim onakva kakvu si me prvi put sreo
I da se smejem gore negde među zvezdama
čekajući te da dođeš.

Bojana Obradović

Нема коментара:

Постави коментар