Sačekaj me
da skupim snagu da ponekad zaboravim se,
da svoje rane ne shvatam tako odraslo,
tako ozbiljno.
Sačekaj me
dok obiđem svijet,
makar samo u glavi,
ujutro uz prvu kafu
i Ninu Simone.
Čekaj
da promijenim korake, ulice, sjećanja, prošlost,
a pogotovo srednju školu,
a pogotovo većinu ljudi koje znam.
Čekaj
da popijem svako vino
i proživim vikende,
sama i slobodna,
u plesu,
u novoj haljini.
Čekaj
da pojedem sve neuroze,
ostavim navike,
smirim kožu,
pogotovo u ponoć,
pogotovo posle ponoći.
Čekaj
da bacim gitaru, pjesme, ulaznice za svirke, dnevnike
i druge ostatke i nastavke mojih dvadesetih.
Čekaj
da sklonim sve žilete i noževe,
očistim podove,
kupim namještaj,
zapalim cigaru,
u mom malom, imaginarnom stanu.
Čekaj
da promijenim zidove, police, knjige,
prodam uspomene,
skratim kosu,
dobijem/izgubim kilogram ili dva.
Čekaj me,
jer možda shvatim
da tada ću biti neka druga osoba,
osoba kojoj nikada nisi ni bio potreban.