Buncaš
volim te,
želim te,
trebam te.
Ona ti steže ruku
i mrmlja riječi bodrenja
koje te i ne okrznu.
Ti nemaš više vremena
ni za ljubav,
ni za želje,
ni za trebanje.
Rukama što ti podrhtavaju opipavaš etar
nadajuć' se tkanini moje haljine.
Ušima hvataš zvukove
nadajuć' se melodiji mojih potpetica.
U krilu ti kleca ponos,
dostojanstvo bacaš pod stopala,
krv ti otiče iz vena,
sliva se po paramparčadima
ljubavi za koju si se kleo da je prošla
i ne brojiš koliko žena ranije,
riječi ti se otimaju sa usana,
slivaju u recidiv
agnije za koju si se nadao da je prošla
i ne brojim koliko godina ranije.
Tupim očima tražiš moj lik,
dražiš sjećanje,
koprcaš se kao riba na suvom
u moru razbacanih
stvari na podu
razgovora,
ćutanja,
pitanja,
bezrazložnog smijeha,
neimenovanih tuga,
volim te,
odlazi,
grešaka,
grešaka.
dođi,
odlazi,
odlazi.
Grudi ti krši zvuk svog stampeda
od vlastitih izbora.
Svi su pokradeni.
Drugi ti punili pušku,
kovali sablju,
prekrajali odjelo.
Usne ti suši oporost kukavičluka.
Greške ti stežu kanap oko vrata,
savijest izmiče stolicu
dok te u tjesnac sabija
saznanje da si
proćerdao,
smeo s uma,
izgubio iz vida,
u vremenu zaturio onu što te
voljela svom silinom nejakog tijela,
kao nerotkinja Boga kom se moli za čedo,
kao djevica svoju čast,
kao lafica svoju strast.
Komada te nepovrat toj
koja da je nad pepelom plakala
kao nad tvojim plećima
postao bi vatra k'o u sred pakla.
koja da je suvo drvo mazila
kao tvoje ruke
procvijetalo bi k'o u sred proljeća.
Kraj uzglavlja nepomično stoji ona
čije je ime odgovaralo tvojim roditeljima,
čije su šale prijale tvom društvu,
za čije prste je izliven tvoj prsten,
koja se ne smije glasno i nije iritantno ironična,
čije su grudi hranile tvoju djecu,
čije usne nikada nisi ljubio satima ne gubeći slast,
koju nikada nisi volio pogledom.
Nisi se nadao takvom naličju pobjede,
zar ne?
Znam da nisi.
Zvecka ti srce,
a ona ti smuruje ruku.
Bijela svijetlost ti blješti
u oči.
Kaješ se,
zar ne?
volim te,
želim te,
trebam te.
Ona ti steže ruku
i mrmlja riječi bodrenja
koje te i ne okrznu.
Ti nemaš više vremena
ni za ljubav,
ni za želje,
ni za trebanje.
Rukama što ti podrhtavaju opipavaš etar
nadajuć' se tkanini moje haljine.
Ušima hvataš zvukove
nadajuć' se melodiji mojih potpetica.
U krilu ti kleca ponos,
dostojanstvo bacaš pod stopala,
krv ti otiče iz vena,
sliva se po paramparčadima
ljubavi za koju si se kleo da je prošla
i ne brojiš koliko žena ranije,
riječi ti se otimaju sa usana,
slivaju u recidiv
agnije za koju si se nadao da je prošla
i ne brojim koliko godina ranije.
Tupim očima tražiš moj lik,
dražiš sjećanje,
koprcaš se kao riba na suvom
u moru razbacanih
stvari na podu
razgovora,
ćutanja,
pitanja,
bezrazložnog smijeha,
neimenovanih tuga,
volim te,
odlazi,
grešaka,
grešaka.
dođi,
odlazi,
odlazi.
Grudi ti krši zvuk svog stampeda
od vlastitih izbora.
Svi su pokradeni.
Drugi ti punili pušku,
kovali sablju,
prekrajali odjelo.
Usne ti suši oporost kukavičluka.
Greške ti stežu kanap oko vrata,
savijest izmiče stolicu
dok te u tjesnac sabija
saznanje da si
proćerdao,
smeo s uma,
izgubio iz vida,
u vremenu zaturio onu što te
voljela svom silinom nejakog tijela,
kao nerotkinja Boga kom se moli za čedo,
kao djevica svoju čast,
kao lafica svoju strast.
Komada te nepovrat toj
koja da je nad pepelom plakala
kao nad tvojim plećima
postao bi vatra k'o u sred pakla.
koja da je suvo drvo mazila
kao tvoje ruke
procvijetalo bi k'o u sred proljeća.
Kraj uzglavlja nepomično stoji ona
čije je ime odgovaralo tvojim roditeljima,
čije su šale prijale tvom društvu,
za čije prste je izliven tvoj prsten,
koja se ne smije glasno i nije iritantno ironična,
čije su grudi hranile tvoju djecu,
čije usne nikada nisi ljubio satima ne gubeći slast,
koju nikada nisi volio pogledom.
Nisi se nadao takvom naličju pobjede,
zar ne?
Znam da nisi.
Zvecka ti srce,
a ona ti smuruje ruku.
Bijela svijetlost ti blješti
u oči.
Kaješ se,
zar ne?
Нема коментара:
Постави коментар