Maja Babović: Ne pitaj moje podočnjake

"Kako si?"
Pričekaj momenat, samo da vidim
Gdje me još boliš.
Gdje te još ima.
Ne, ne mjerkaj moje podočnjake.
Ništa ti oni neće reći.
Ne, ne mjerkaj ni jastuke
Ustajale,
Odišući na neko jedvačekanje.
Ne, zaista ti ništa neće reći.
I ne, ja ne gledam čežnjivo
Tvoje kestenaste oči.
Zašto bih im se, dovraga,
I nadala?
Ja ne čekam zvuk tvojih cipela
Ispod prozora.
I ne, nisi mi drag.
Ne, ne mjerkaj moje zalutale poglede.
Neće ti ni oni dati odgovore.
Usne ne drhte od požude,
Malčice je hladno.
Tijelu, ne srcu.
I ne, ovo nisu suze.
Malo si se sakrio u oku.
Malo te još ima.
Do jutra.
"Kako si?"
Pričekaj, još malo da dodirnem
Gdje me još boliš.
Tu, u vrelim butinama,
Tu, niz naježeni vrat.
Tu, ispod rebra,
Probadaš.
Malo i u grudima, postojiš.
Rekla bih da stanuješ
I u sluhu.
Eho ti odzvanja pločnicima.
Možda te pomalo i ima.
Možda te i previše ima.

U meni.
Sad ću ti reći
Kako sam ja to.
Nedostajemo se.
Previše. Prečesto.
Beskonačno.
Duševno,
Tjelesno.
Bolesno.
Strasno.
Najviše.
"Kako si?"
Mamurno.
Mamurno i slomljeno.
Oronulo i očajno.
Trista je tuga u meni.
Izliječi mene jednu
I zauvijek tvoju.
Šapatima.
Koracima.
Dodirima.
Vapajima.
Požudom.
Čežnjom.

Prokleto se nedostajemo
A prokleto smo blizu.
I ne, ne pitaj moje podočnjake,
Neće ti reći zbog koga sam
Budna bila.
I za kime su lile aprilske kiše
Niz umorno lice.




1 коментар: