Pomalo tužno, zar ne?
Ipak na kraju postajem
Sve što sam se zarekla da nikada neću.
Ipak mi realnost ruši imaginaciju.
Ipak je, na kraju,
To najbolje što mogu.
Da pogazim sve ono
Što sam mislila da jesam
I da hoću.
Odvratno, nije li?

U očima boje haosa

I svim ovim haotičnim danima

Postajem dosadna žena,

Prosječna žena,

Žena bez želje

I žena bez maštanja.

Koji su to ljudi u meni

Ubili zadnji djetinji atom?

Jednoga dana sješću preko puta tebe

U nekom elitnom restoranu,

U crnom sakou

Navučenom preko ramena

I crnim špicastim štiklama.

Suknja će mi biti preko koljena,

A taj dan, vjerovatno, preko glave.

I pričaću ti, uz gutljaje vina,

Kako sam ostavila cigarete,

Nanoseći nove naslage bordo karmina.

Pričaću ti, ushićeno,

O svim putovanjima,

O svim predivnim mjestima,

Pokazivaću ti slike sa tih mjesta.

Pričaću ti o stanju u zbornici,

Nezadovoljna platom,

Isfrustrirana novim generacijama,

Skeptična po pitanju života.

Govoriću ti kako sam srećna,

Kako sam uspjela

I kako sam konačno postala ozbiljna

Ja, ona klinka koja je tvrdila

Da će zauvijek ostati dijete.

Reći ću ti da se još uvijek

Nijesam udala

Ja, kojoj je materinstvo

Bilo najveći prioritet.

Reći ću ti kako sam sama,

Usamljena,

Ali takva sam i morala biti

Birajući karijeru.

Hvaliću se kako sam ubila

Krhku djevojčicu u sebi

I kako sam konačno postala hladna.

Žena bez snova

I žena bez želje.

Kako sam postala ohola,

Kako sam izgubila osmijeh

I osjećaj za sitnice.

Kako sam postala žena

Od kakvih sam kao dijete bježala.

Kakve sam kudila

I kojima sam se iščuđavala.

I da sam ostala sama,

Jadna i prazna.

Pričaću neumorno

O sestrinom fakultetu,

O braćinim klincima,

O očevom grobu,

O majkinim staračkim danima.

Pričaću, kao zadovoljna.

Tužno je to, zar ne?

Da ti se "hvalim" putovanjima

Na koja sam željela da zajedno

Proskitamo.

Da ti pričam o karijeri kao cilju

A znaš da su mi ljubav i porodica

Bili jedino čemu stremim.

Da ti pričam o nekoj kao sreći

A sve one poeme o ljubavi

Koje je nekad bilo

Nikada objavila nisam.

Ja, ova sadašnja klinka

Jako sam ljuta na staricu u budućnosti.

A, sve se pribojavam,

Jedino to ću biti.

Ono što nisam i od čega

Strahovito bježim.

Jednoga dana

Svi će me zavidno gledati,

A ja ću ti se zlurado hvaliti

Da sam uspjela učiniti

Sve ono što nisam željela.

I da nisam postala

Sve ono što sam kao klinka

Maštala kraj tvoga ramena.

Ko zna, možda ti tada makar

Priznam koliko si mi onda nedostajao.

Možda smognem snage

Za zagrljaj.

Onaj koji nijesam smjela

Ili umjela.

I priznati da sam samo tebi

Htjela roditi djecu.

I da sam ostala sama

S jebenom mačkom.

Ja ću se kao hvaliti,

A ti se kao nasmij

I blago klimni glavom.