Mehmed Mahmutović: Da je ostalo još samo pet minuta

Da te je ostalo još samo pet minuta
Da autobus za Sarajevo nije krenuo ranije
I da ja nisam zakasnio
Da te ispratim
Da ti poklonim „Tišine“ Meše Selimovića, s posvetom
Ispisano crnom tintom onim mojim fontom sitnih slova kojeg si tako voljela
Da si ponekad uz kafu znala na desetke minuta, ćuteći,
Vrhovima prstiju maziti mojom desnom rukom ispisane riječi


Vjerujem
Da smo imali samo pet minuta
Na peronu tri
Sve bi, lijepa moja smeđokosa
Bilo drugačije


Stigao bih da ti poklonim knjigu
Da te zagrlim beskonačno jako
Da te poljubim nježno
Ostavljajući francuske poljupce
Za neki drugi dan, neku novu državu, u duši mirniju tebe
Da, dok predaješ kofere vozaču i dok nemaš pojma koliko sam lud
Kupim kartu u jednom pravcu i krenem s tobom

U ponoć
Dok se puca
Dok autobus kroz kanjon Une
Vozi oprezno, prigušenih svjetala
Dok kriješ strah
Jer sam tu
Dok krijem strah
Jer si tu

Da stignemo ujutro
Da odemo na aerodrom
Da nam uspije bijeg
Da brojimo više žive nego mrtve
Da ti milujem obraze dok plačeš
I da mi miluješ obraze dok plačem

Devedesete su bile godine
Kada nam je u tijelima istovremeno
Živjela pobuna i gađenje i ponos i prezir

Devedesete su bile godine
Kada je u mom tijelu bilo najviše ljubavi
I kada je u mom srcu bilo najviše tebe

Dođi, iz daleke i tople Australije
Kad zamiriše bagrem, bar na pet minuta,
Jer, ja ne stigoh.
Meci su te noći bili brži od svih mojih koraka
I svih satova.

Sve mi se čini zbog tebe vjerujem u raj
Jer, smeđokosa moja
Malo mi te bilo.

Dođi, molim te, kad zamiriše bagrem, bar na pet minuta
Jer, ko zna kad ću opet biti živ.



Нема коментара:

Постави коментар