Milena Petrović: Ja sam te budan snevao

Poslednji zrak sumaglice ti kliznu sa lica.
Neobično hitro si otpila poslednji gutljaj straha
Rodila si se opet!
Imas svežiji zavijutak na usnama,
Novi gest uvrtanja pramena
Nova-stara Una!
Una Vojvodić!
Glavom i bradom.
Ali mene ne možeš nasamariti
Znam da ponovo tražiš novu žrtvu
Koju možeš da zbiraš,
Umnožavaš,
A onda skroz oduzimaš,
Razuzimaš
I ponovo bi krvnički otela ono što imam i nemam
U rukama,
Mislima,
U nekoj zen-sobi gde nikada nismo bili.
Gde nikada nismo brojali godine,
Pravili totalni intervju.
Ja sam bio sve vreme tu,
Pod tvojim prstima
Spreman da se za tebe borim
Kao u nekim bajkama
Na koje si mirisala
Izmedju čaršava i čokolade sa kokosom.
Znaš,
Nije ovaj Mišel neki od tih tvojih klinaca
Koji žele da te poseduju kao trofej,
Koji maštaju o najsitnijim staklićima tvog tela
Koji mere sebe kroz tebe,
Tvoje kovrdže,
Kao jezero prozirna ramena.
Ne poturaj mi lice prkosne devojčice,
Telo najblistavije Febe,
Ne šepuri se hladnokrvno
Novim dostignućima,
Starim bespućima
Jer ti si želela da se vineš u nebesa
I tamo ostaneš.
Onda pokoriš sva sunca,
Da ti čistim stopala od zvezdane prašine.
Ja sam te snevao
Budan.
Trezan.

Pojavljivala si mi se u pupoljima novih jutara
Mirišući na rubove snova.
Ja sam te tako posedovao
A ti nisi bila ni svesna toga.
Imao sam te kroz maglovita snoviđenja,
Slušao u pčelinjacima.
Osećao kroz proliven zvezdraski žamor.
Pojavljivala si se tamo gde te nisam zamišljao.
Svoje sanjive grehe si utkala u moje beleške za sutrašnja predavanja
Na koja si opet i opet dolazila.
A kovrdže si skrivala tamo gde se moj pogled ulivao u bestežinski prostor.
Una,
Ja te nisam umeo voleti onako kako si želela
Javno,
Nesramno.
Mi smo se preplitali,
Ukrštali,
Mimoilazili,
Povremeno nalazili u tački
U gustom svemiru
Kada bi svirao zadimljeni džez,
Kada bi vrištala na mene da odem,
Tada smo bili najbliži,
Isti.
Nepromenjeni.
I ne menjaj se,
Budi divlji okean sa dušom od trešanja!
Budi ono što ja nikada nisam smeo!



Нема коментара:

Постави коментар