U svitanje me probudio
San o njenoj kosi
U kojoj sam plivao
Poput usamljene ribe,
Okužen bijelim
Cjetovima tišine
I njenim glasom
Obuven i nahranjen.
Probudila me pred jutro
Svijest da nije tu,
Da sam je otjerao
Svojim kovitlavim lažima
I da k'o strašilo
Sam na cesti stojim
Plašeći dobre duše
I proklinjući ljepotu.
Nisam znao da je volim,
Ja, vječiti sanjar
Sa muzikom na rukama,
Sazvežđem u oku.
Nju nisam znao voljeti,
Nju,
A ne druge.
Drugima je bio dovoljan
Moj topao osmijeh,
Svježe skovana laž,
Odsvirana pjesma
Na pohabanoj gitari.
Druge su me naučile
Da krijem sebe u notama,
A ona je baš morala
Sve da istjeruje na čistac,
Svaku laž da upozna,
Do srži da joj priđe
I skine joj haljinu nježnu
Pa da je meni šalje
Gadosti da joj ljubim,
Izopačenu da pravdam
Svaku svoju namjeru
Izobličenu u njoj.
Ona je baš morala
Da me upozna do kraja,
Da bi mogla da me vodi
Na duga pjesnička sabranja,
Pa da me pogleda
Onim svojim očima
Na svaki stih
U koji bi me zaronila.
Morala me je znati
Do najtanje niti
Da bi mogla da piše,
O meni, prolaznoj duši
O mojim neiskrenim šaputanjima
I ljubavi koju nisam znao
Da bez kičastih laži
Poklonim neumotanu.
Ona, koja nikad nije bila
Moja potpuno,
Onako kako su se druge
Davale mojoj taštini,
Baš ona je ostala tu,
Da me pred svitanje budi,
Da budem njen Dorijan Grej,
A ona moja slika,
Slika u kojoj je ona
Jedino što u svitaj želim,
Jedina uz koju osjetim
Da sam zaista i ja
Sazdan po liku Božjem,
Da i u meni ima
Klica dobra,
Zrno ljubavi.
Umnožila je to zrno,
A ja sam se uplašio
Da će otići ako vidi
Sve moje nesreće i trulež.
Morala je, kaže
I poslednju da upozna
Da bi mogla baš mene
Ovakvog, do smrti da voli.
Da bi mogla nedostojnom
Meni pjesme da piše.
Moja slika i strijepnja,
Nisam shvatio,
praštaj.
San o njenoj kosi
U kojoj sam plivao
Poput usamljene ribe,
Okužen bijelim
Cjetovima tišine
I njenim glasom
Obuven i nahranjen.
Probudila me pred jutro
Svijest da nije tu,
Da sam je otjerao
Svojim kovitlavim lažima
I da k'o strašilo
Sam na cesti stojim
Plašeći dobre duše
I proklinjući ljepotu.
Nisam znao da je volim,
Ja, vječiti sanjar
Sa muzikom na rukama,
Sazvežđem u oku.
Nju nisam znao voljeti,
Nju,
A ne druge.
Drugima je bio dovoljan
Moj topao osmijeh,
Svježe skovana laž,
Odsvirana pjesma
Na pohabanoj gitari.
Druge su me naučile
Da krijem sebe u notama,
A ona je baš morala
Sve da istjeruje na čistac,
Svaku laž da upozna,
Do srži da joj priđe
I skine joj haljinu nježnu
Pa da je meni šalje
Gadosti da joj ljubim,
Izopačenu da pravdam
Svaku svoju namjeru
Izobličenu u njoj.
Ona je baš morala
Da me upozna do kraja,
Da bi mogla da me vodi
Na duga pjesnička sabranja,
Pa da me pogleda
Onim svojim očima
Na svaki stih
U koji bi me zaronila.
Morala me je znati
Do najtanje niti
Da bi mogla da piše,
O meni, prolaznoj duši
O mojim neiskrenim šaputanjima
I ljubavi koju nisam znao
Da bez kičastih laži
Poklonim neumotanu.
Ona, koja nikad nije bila
Moja potpuno,
Onako kako su se druge
Davale mojoj taštini,
Baš ona je ostala tu,
Da me pred svitanje budi,
Da budem njen Dorijan Grej,
A ona moja slika,
Slika u kojoj je ona
Jedino što u svitaj želim,
Jedina uz koju osjetim
Da sam zaista i ja
Sazdan po liku Božjem,
Da i u meni ima
Klica dobra,
Zrno ljubavi.
Umnožila je to zrno,
A ja sam se uplašio
Da će otići ako vidi
Sve moje nesreće i trulež.
Morala je, kaže
I poslednju da upozna
Da bi mogla baš mene
Ovakvog, do smrti da voli.
Da bi mogla nedostojnom
Meni pjesme da piše.
Moja slika i strijepnja,
Nisam shvatio,
praštaj.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар