Teodorina portretisanja: Ne mogu ni godine, ni daljine, ni djevojke na mjesto naših slučajnosti da stanu

Odavno je bilo vrijeme
Da mi saspeš nemir na jastuk, 
Da između nas iskopaš distancu,
Da priznaš ono 
Što šap'ću pločnici
Kad odlaziš u gluvo doba.
Bilo je tačno 12:50
Kad si mi mjesec spustio na rame

I preko bliskosti
Pružio zavjese,
Da ne vide prolaznici
Pod mojim kaputom
Sklupčan i siguran tvoj alter ego.
Kažeš da me najbolje znaš,
A ćutiš da sam skrivena
U trećem dugmetu na košulji
I kada je ona raskopčava,
Dok slutim da me najjače grliš
Kako bi mi tvoj parfem
Zaspao na kosi
I neizgovoreno se u srce uselilo.
Na šolji kafe ostavljaš poruke
Da ne mogu ni godine,
Ni daljine,
Ni djevojke
Na mjesto naših slučajnosti da stanu,
Da moje mane oblačiš njima
Kad haljine skliznu
I tišina spava. 

Odavno je bilo vrijeme
Da pređeš preko predrasuda
Da zgaziš nesigurno,
Potvrdiš slutnje.
Odavno želiš da začepiš usta
Tuđim nagađanjima,
Svojim strahovima.
Bilo je vrijeme
Od onog dana
Kad sam ti izvezla mantre na kragnu
Da nikad ne čujem ono što zagrliš,
Da nas nikad ne vide prolaznici,
Da ne iskopaš daljinu među nama

Jer ništa na svijetu nije sigurno,
Jer je mjesec samo tašti romantik
A pločnici tračare isto o svima.
Nemoj,
Šapućem u našu sjenku,
Jer ti ne znaš
Da riječ je mač,
A vrijeme sudija.
Ćuti, jer me nikada nisi vidio
Obučenu u tvoje "volim te",
U moje "ne vjerujem",
U "idi", 
U "nemoj".
Jer nikad ništa nije sigurno,
Dok vječnost izvaga,
Do tada,
Ćuti.

Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар