Teodorina portretisanja: Pogledaj, svanulo nam je novo ''danas''

Ustani danas na lijevi oblak
I zaokreni juče ka sutra.
U sebi smiri 
Drhtanje zvijezde
Pa nad erupcijama ugašenih slutnji, 
Progledaj.
Približi dan
Što ga sobom zoveš
I ne kruniši ono čega nema.
Pokrij sjećanja,
Zakrili radost
I onog malog čovjeka u sebi
Podigni do mjeseca
U tuđem "ja" na smijalici.
Pogledaj,
Svanulo nam novo "danas",
Obukao nas Gospod u postojanje,
Vijenac Riječi pred srce nam stavio,
Daleko rukama,
Na dohvat spasenja.
Otvori oči u sebe zagledane
I osvrni se ka prolazniku,
Ka malenim ručicama oko vrata
I pjesmi na krhkom lipovom listu.
Zalij trnje uraslo u stopala
Jer te je i ono tobom osunčalo,
Povjerenjem mrava na tvome vratu
Poljubi onog zalutalog brata.
Gle,
Oko tebe redom mirišu
Šareni vjenčići slobodosmilja
Rascvjetani u milosti,
Ozareni pravdoljubljem.
Udahni latice,
Pomiluj stabla
U vijekovima omudrjela,
Ona što se od njih ne prave okna
Jer im je svaki pregib prozor
I svaki novi mjesec svjedok.
Ne beri iz bašte nezrelo voće
Jer ćeš u ukusu vidjeti laž:
Laž skrivenu, u slasti trenutka
Čije si galerije nijemi posmatrač.
Nahranjen blizinom
Proslavi Riječ,
Pa opet ustani
Obučen u pjesmu.

Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар