Vanja Banković: Ona

Šetale su ulice pod njenim potpeticama. Nizale su se zgrade i izlozi u njenom pogledu. I tada je pomislila kako je baš ona pila kafu na tim terasama, nosila te haljine iz skupih prodavnica. Čija je ona bila? Ne baš sasvim svoja, a opet ničija.

Pripadala je Beogradu, pripadala je Firenci i Parizu i svim gradovima koji su je svojom omamljenošću privlačili. Njoj je mesto u prodavnici vina u Svetogorskoj, nisu za nju zagrljaji muškarca. Ona prstima steže lale i ljiljane, a ne izgubljene šanse i prošla sećanja. Ona pripada sivom pločniku po kome gazi štiklama koje niko u gradu nema. Iza stakla Metropolisa neko je gleda, ali njen pogled je uprt u prodavca starih knjiga, sa druge strane ulice. Ona je deo kulta tog grada u koji dolaziš samo da bi nju sreo. Želiš da je slikaš u prolazu, ali ona nikada neće pogledati u tu kameru. Ona pripada Monte Kristu, ona će ga izdati, a on će je i dalje obožavati.

Nikada nemoj pomisliti da je imaš, niko ti to pravo ne daje. Ni grad, ni pločnik, ni lale, ni knjige u njenim svilenim prstima. Oni je ljubomorno čuvaju za neku priču daleku, za neku poeziju nikada izrečenu.



Нема коментара:

Постави коментар