Hronike jedne Ivane: Tišina

Tišina.
Dok zvezde igraju tango
Oblacima prepunih ljubičastih modrica
Tišina svira mom umu
Utupljuje ga
Stišava
Obavija mi telo poput puzavice
Grebe me
Izbija kroz oči
Raste kroz nokte
Tišina me guši,
Tišina me ubija.

Možda sam sve izmislila
Možda krvarim od buke i glasova
Ne od nemog oruđa
Koji me secira ispod mikroskopa
Koji vadi iz utrobe nerođenu ličnost
Skrivenu
Sasvim drugačiju,
Obešenu o vrpcu života
Davno pokopanu
-Ne diraj me!
Preminula sam
Mrtva sam
Nema me
Takva želim da ostanem.
Mrzim tišinu
Njene narkotičke uticaje
Uvrnuta parapsihološka stanja
Način na koji raste iz moje glave
Veća od mene
Snažnija
Hvata moju senku
Izvlači je na svetlo
Daje joj vid
Sada me i ona gleda osuđivacki
Kaže da se zove Život
Došla je da me obuzme.
Tišina me boli
Želi da se fokusiram
Vadi pištolj
Prislanja oroz na moju slepoočnicu
-Pucaj!
Uvek kažem
Pa se metak oceša o moju kožu
A misli polete
Razlivaju se po podu
Srebrne su boje
Nežne su
Neshvatljive
Odlaze u smisao
Mirišu na postojanost,
Ali mi telo lako od tišine umire.
Tišina ne veruje u smrt
Zato me ubija,
Tišina kopa raku
Samo zato što zna
da ću se uvek vratiti među žive.
Mrzim tišinu
Vezuje mi ruke i noge
Baca u duboku vodu
Tamo
Džekil guši Hajda
Ili Hajd svog Džekila

Davim se
Utapam
Tišina me izvlači
Daje mi suncokrete
Gleda u nebo.
Mrzim tišinu,
Uskoro će jutro.

Ivana Jovanović



Нема коментара:

Постави коментар