Gledaš me kao da sreo
si davno zaboravljenu potrebu,
neophodnost.
neophodnost.
Slušaš me kao da imam
šta reći,
kao da nešto govorim.
kao da nešto govorim.
Dopuštaš da doživim se
drugačije od prethodnih 27 godina,
kao da nisam dosadna,
kao da uspjela sam
pronaći svijet
na umornim dlanovima.
Dodiruješ me kao
neočekivano sjećanje
na snove,
na mirise.
Imaš me kao da jesam.
Ali sekunda nestaje.
Mi tek postajemo, a
već nismo.
I mislim da je to
nešto najbolnije što može da ima trenutak
između ove noći i
zauvijek.
Kako egoistična
predstava.
Za dvoje.
Za ništa.
Нема коментара:
Постави коментар