-Stranče u noći,
Otkud sada pa ti?
Nijesi li otišao
Za "zauvijek"?

Malena moja,
Objesio se ovaj Mjesec,
Mjerka me pomalo bo'no i tužno,
Rekao bih, samo što ne zaplače.
Dovraga, gdje mu je osmijeh?

-Stranče, boluju moje rime
Boluju od tumora riječi.
Gubi se slovo
U izmaglici.
Nestaje.
Bojim se smrti svojih pjesama.

Pišem ti, moja gospođice,
U vjetar ti šaljem tihe šaptaje,
Bojeći se da nikada ne saznaš
Koliko sam tvoj.
Tvoje rime umrijeti neće
Dok god voliš ovog bijednog čovjeka
Što stanuje u meni
I jede moj hljeb.

-Stranče,
Slutim da ti ni boju glasa
Ne prepoznajem.
Uzalud.
U ništa smo se pretvorili.
Ja crtam mjesečeve bore,
Jedna je jedan dan bez tebe.
A njih je tako previše.
Ostario je moj mlad mjesec.
Pojeo ga je inat.
Pojelo ga je ništa.

Malena moja gospođice,
Uzaludna su ovo vremena
Za moja i tvoja sanjanja.
Okači svoj mjesec o rame
I nosi ga negdje daleko.
Izliječi svoje poeme,
Nije to tumor riječi,
U pitanju je tumor mene.
Kada oslobodiš dušu od mene,
Oslobodićeš i zarobljen stih.

-Stranče,
Znamo se mi predugo,
Da bismo stranci bili.
Oslobodim li svoju dušu tebe,
Oslobodiću se i sebe.
I kuda ću onda ranjiva ja,
I koja je svrha onda
Sve moje pisanije?

Nema je.