Ne znam da li bih,
Da te nisam srela
Ispred uličnog svjetla
Nad kojim
Nebo oblake svlači,
Danas slušala
Zvuke zvona
I koračala ka njima žurno.
Niti da li bih
Sa tolikim žarom
Recitovala tuđe pjesme
K'o da mi
Duša u njima spava.
Nisam sugurna da bih juče
Gledala zvijede,
K'o stare drugove
I povjerila im
Nerođenu tajnu
Pred svjedocima
Koje ne poznaš.
Ja,
Ne znam da li bih bila
Ovo što se ne vidi
U novom ogledalu,
Da one noći
Nisam prošla
Kroz tvoje okićene kapije
I kratak, skriven pogled.
Možda,
Da sam samo sačekala
Snijeg
Da grane prekrije
I da kazaljke odsviraju
Novi milenijum
Nad našim gradovima,
Možda ti tada ne bih
Postala tako mila,
Toliko nerazumljiva,
Bezrazložno najdraža
I bezvremeno tvoja.
Možda,
Da sam odlučila
Da prespavam rađanje ljeta
U prezreloj pahulji
Na tvom crnom šeširu,
Danas ne bih imala
Oči sa paletom boja
Priljubljenih za Fridine slike,
Niti srce prikucano
Za vanvremensku pjesmu
Kroz koju isti taktovi
Vijekovima Logos slave.
Tada bi takvoj meni,
Jedino sigurno bio
Isto ovako dalek
I jednako stran k'o danas,
Pa te ne bih u onom juče
Snila obučenog u radost
Kako mi usnama prinosiš
Komadić potpunog mira
Čiji si vječni vitez.
Pa ne bih pisala imena
Naše nerođene djece
Na zidove moje duše
Da mi ne odzvanja u glavi
Kao poziv na ručak
Stare majke na pragu:
Kolja,
Anisja
I Jakov.
Jerina,
Vukašin
I Pavle.
Pogledaj,
Pa tvoj podsmijeh im je
Na kolijevku stao,
Tvoja ih ljubav uspavala
Za novi dan i svijet.
A ti,
Skriven i uplašen
Ni danas ne znaš
Da nikad nisi rođen
Onako
Kako oni jesu
I da tvoje ime
Ne izgovaram
Ni sa radošću,
Niti žalom,
Iako, još uvjek ne znam
Da li su suze i strah
Usnama poklon
Il' kazna.
A možda,
Da sam izabrala
Te večeri sekund samoće
Ne bih imala dušu
Da u nju iznova smjestim
Umilnu,
Nesmjestivu pjesmu,
Niti bih za nenaslikano
Ikada pronašla oči.
Da te nisam srela
Ispred uličnog svjetla
Nad kojim
Nebo oblake svlači,
Danas slušala
Zvuke zvona
I koračala ka njima žurno.
Niti da li bih
Sa tolikim žarom
Recitovala tuđe pjesme
K'o da mi
Duša u njima spava.
Nisam sugurna da bih juče
Gledala zvijede,
K'o stare drugove
I povjerila im
Nerođenu tajnu
Pred svjedocima
Koje ne poznaš.
Ja,
Ne znam da li bih bila
Ovo što se ne vidi
U novom ogledalu,
Da one noći
Nisam prošla
Kroz tvoje okićene kapije
I kratak, skriven pogled.
Možda,
Da sam samo sačekala
Snijeg
Da grane prekrije
I da kazaljke odsviraju
Novi milenijum
Nad našim gradovima,
Možda ti tada ne bih
Postala tako mila,
Toliko nerazumljiva,
Bezrazložno najdraža
I bezvremeno tvoja.
Možda,
Da sam odlučila
Da prespavam rađanje ljeta
U prezreloj pahulji
Na tvom crnom šeširu,
Danas ne bih imala
Oči sa paletom boja
Priljubljenih za Fridine slike,
Niti srce prikucano
Za vanvremensku pjesmu
Kroz koju isti taktovi
Vijekovima Logos slave.
Tada bi takvoj meni,
Jedino sigurno bio
Isto ovako dalek
I jednako stran k'o danas,
Pa te ne bih u onom juče
Snila obučenog u radost
Kako mi usnama prinosiš
Komadić potpunog mira
Čiji si vječni vitez.
Pa ne bih pisala imena
Naše nerođene djece
Na zidove moje duše
Da mi ne odzvanja u glavi
Kao poziv na ručak
Stare majke na pragu:
Kolja,
Anisja
I Jakov.
Jerina,
Vukašin
I Pavle.
Pogledaj,
Pa tvoj podsmijeh im je
Na kolijevku stao,
Tvoja ih ljubav uspavala
Za novi dan i svijet.
A ti,
Skriven i uplašen
Ni danas ne znaš
Da nikad nisi rođen
Onako
Kako oni jesu
I da tvoje ime
Ne izgovaram
Ni sa radošću,
Niti žalom,
Iako, još uvjek ne znam
Da li su suze i strah
Usnama poklon
Il' kazna.
A možda,
Da sam izabrala
Te večeri sekund samoće
Ne bih imala dušu
Da u nju iznova smjestim
Umilnu,
Nesmjestivu pjesmu,
Niti bih za nenaslikano
Ikada pronašla oči.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар