Anđela Peković: Dan u danu

Dan
Koji počinje i završava se oporim ukusom
Dan
Kad najviše mrzim sunčeve izdanke
Njihovu filmsku ulogu
Glupavo utrkivanje duž mog tijela
Dan
Kad sam najmanje kadra da razumijem svijet
Dan
Kad se i ne trudim da začešljam kosu
Dan
Kad se nagonski okrećem daljini 
Jer bi se baš tog dana ona mogla smilovati
I prihvatiti moje ruke
Tamo, gdje bi bile srećnije
U ljepšu prošlost (prošlost je uvijek dvostrana)
Dan
Kad ćutim bremenite glave
A najprije bih zagušila vazduh svojim vriskom
Dan
Kad sam najviše stranac
Dan
Kad mi dah utrne
Dan
Kad se svi drugi dani stropoštaju u taj jedan dan
Dan
Kad ružu gledam drugačije
A ona mene gleda isto
Kao onog dana
Kad je njeno bijelo ruho
Prestalo da simbolizuje mir
Dan
Koji se ne zove imenom dana
Već imenom nečijeg djeteta
Taj dan
Je
Dan
Koji je svu svjetlost iscrpio
Oteo
I potopio u pokrov.



Нема коментара:

Постави коментар