Teško je djevojci koja ih ni ne sluša,
koja ne mari,
koja režira svoj film,
onaj u kome ona pjeva na sav glas,
glasno se smije,
plače u ponoć,
cmizdri nad ljubavnim romanima,
nad teškom sudbinom nesrećnih pjesnika,
proliva emocije nad nedosanjanim snovima,
prezire kukavice,
one koji kolutaju okicama u tuđe dnevnike,
a ne prelistaju svoje prvo.

Teško je djevojci koja bi ponekad
da bude pomalo i djevojčica 
sa rolerima i rozim haljinama,
ponekad da stavi damski šešir
i u cvjetnim pantalonama
da troši štikle poznatom ulicom.

Teško onoj koja je blaga u jednom,
a već u drugom trenu hladna kao led,
teško sjevernom polu u njenim džepovima,
i uzavrelom suncu pod bluzom,
teško njoj sa njom samom,
teško njoj međ predatorima bez skrupula,
teško pjesmi međ ljudima bez sluha.
Žao mi njene palete pune beskrajnih boja,
međ slijepima.

Žao mi je njene ljubavi prema kiši,
golubovima,
žao mi je njene gole naivnosti
pred drugima,
dok vjeruje da su svi jednako iskreni i otvoreni.

Teško njoj kad posrne,
jer svako jednom mora,
bar na tren,
posrnuti,
kako će se hraniti mnogi njenim padom,
kako će mnogi graktati nad njenom sudbinom,
teško njoj međ njima,
i teško njima kada se iz pepela kao
najdivniji Feniks,
onako jaka,
onako ničija,
onako slobodna i
nova, 
teško njima kada se uzdigne.