Teško je djevojci koja ima stav,
onoj koja ima svoje navike,
rutinu,
male neobične rituale.
onoj koja ima svoje navike,
rutinu,
male neobične rituale.
Teško je djevojci koja uživa u vinu,
poeziji,
cigaretama,
zelenim jabukama
i mirisu ruža.
poeziji,
cigaretama,
zelenim jabukama
i mirisu ruža.
Teško je djevojci koja voli da gleda zalazak sunca,
da u sumrak sjedi sama pod lipom,
u jednoj provinciji,
gdje su svi pogledi omeđeni u jednom pravcu,
obično pogrešnom,
ako mene pitate.
da u sumrak sjedi sama pod lipom,
u jednoj provinciji,
gdje su svi pogledi omeđeni u jednom pravcu,
obično pogrešnom,
ako mene pitate.
Teško je djevojci koja bi tako rado plesala na mjesečini
mada nema sa kim,
mogla bi i sama plesati,
da nije uskogrudih,
da nije sujetnih,
da nije besposlicara,
koji bi rado naduvali ego
podmuklim komentarima.
mada nema sa kim,
mogla bi i sama plesati,
da nije uskogrudih,
da nije sujetnih,
da nije besposlicara,
koji bi rado naduvali ego
podmuklim komentarima.
Teško je djevojci koja ih ni ne sluša,
koja ne mari,
koja režira svoj film,
onaj u kome ona pjeva na sav glas,
glasno se smije,
plače u ponoć,
cmizdri nad ljubavnim romanima,
nad teškom sudbinom nesrećnih pjesnika,
proliva emocije nad nedosanjanim snovima,
prezire kukavice,
one koji kolutaju okicama u tuđe dnevnike,
a ne prelistaju svoje prvo.
koja ne mari,
koja režira svoj film,
onaj u kome ona pjeva na sav glas,
glasno se smije,
plače u ponoć,
cmizdri nad ljubavnim romanima,
nad teškom sudbinom nesrećnih pjesnika,
proliva emocije nad nedosanjanim snovima,
prezire kukavice,
one koji kolutaju okicama u tuđe dnevnike,
a ne prelistaju svoje prvo.
Teško je djevojci koja bi ponekad
da bude pomalo i djevojčica
sa rolerima i rozim haljinama,
ponekad da stavi damski šešir
i u cvjetnim pantalonama
da troši štikle poznatom ulicom.
da bude pomalo i djevojčica
sa rolerima i rozim haljinama,
ponekad da stavi damski šešir
i u cvjetnim pantalonama
da troši štikle poznatom ulicom.
Teško onoj koja je blaga u jednom,
a već u drugom trenu hladna kao led,
teško sjevernom polu u njenim džepovima,
i uzavrelom suncu pod bluzom,
teško njoj sa njom samom,
teško njoj međ predatorima bez skrupula,
teško pjesmi međ ljudima bez sluha.
Žao mi njene palete pune beskrajnih boja,
međ slijepima.
a već u drugom trenu hladna kao led,
teško sjevernom polu u njenim džepovima,
i uzavrelom suncu pod bluzom,
teško njoj sa njom samom,
teško njoj međ predatorima bez skrupula,
teško pjesmi međ ljudima bez sluha.
Žao mi njene palete pune beskrajnih boja,
međ slijepima.
Žao mi je njene ljubavi prema kiši,
golubovima,
žao mi je njene gole naivnosti
pred drugima,
dok vjeruje da su svi jednako iskreni i otvoreni.
golubovima,
žao mi je njene gole naivnosti
pred drugima,
dok vjeruje da su svi jednako iskreni i otvoreni.
Teško njoj kad posrne,
jer svako jednom mora,
bar na tren,
posrnuti,
kako će se hraniti mnogi njenim padom,
kako će mnogi graktati nad njenom sudbinom,
teško njoj međ njima,
i teško njima kada se iz pepela kao
najdivniji Feniks,
onako jaka,
onako ničija,
onako slobodna i
nova,
teško njima kada se uzdigne.
jer svako jednom mora,
bar na tren,
posrnuti,
kako će se hraniti mnogi njenim padom,
kako će mnogi graktati nad njenom sudbinom,
teško njoj međ njima,
i teško njima kada se iz pepela kao
najdivniji Feniks,
onako jaka,
onako ničija,
onako slobodna i
nova,
teško njima kada se uzdigne.
Нема коментара:
Постави коментар