Prećuti ponešto.
Ne reži moje riječi kad već skupim dovoljno snage za njih.
I ne udovaljaj mojoj sumnji, ne dozvoli da pamtiš me po tom.
Nemoj dopustiti da odem pa da bi me ludo poželio,
Nemoj jer kad odem, vjetar me odnio.
Ne stavljaj svoju hladnu ruku na moja topla sjećanja, i ne kvari mi misao da mogu da osjećam.
Prećuti ponešto.
Ne ubijaj me riječima.
Zašto svaki moj udarac ti uzvratiš bez kajanja.
Zažmiri ponekad, osjeti strah.
Prejak je i odgurat će me od tebe.
Osjeti i strepnju u mome glasu.
Vrisak će ju slomiti.
Osjeti i moju prošlost.
 Naučila me mnogo čemu.

Zato prećuti ponekad.
Ne udaraj u srce tim hladnim riječima.
Ovom okrutnom biću treba tuđa toplina.
Možda ne umijem voljeti kako sam nekada.
I možda ne dajem sebe koliko bih trebala...
Ali ne odlazi!
Ostani da voliš me ovakvu kakva sam.
Napravi od kamena žar i ugrij hladnoću u grudima.
Vjerujem da možeš to, samo... prećuti ponekad.