Kristina Babić: Nikada ti neću oprostiti

Nikada ti neću oprostiti što si napustio
ovo bojno polje
koje smo nazivali
Ljubav.
Ti se opet vraćaš svojim bojama,
a ja,
kao po običaju,
umorni ratnik obojen velom tišine,
oštrim mačeve za novu borbu.
A nije trebalo,
ljubav je tako mnogo više.
Mi smo mnogo više.
Mi smo ona vatra koja odolijeva jesenjoj kiši,
ona čaša koja padne i ne razbije se,
dvije strane istog novčića,
dvije obale iste rijeke. 
Mi smo sunce u oktobru,
list sa iste grane
koji prkosi vjetru... 
Moraš da me pustiš
da prstima pređem
preko tih bora koje nazirem,
koje kriješ
dok glumiš indiferentnost,
dok lažno se smiješ
pod velom gustog dima cigareta,
dok misliš da te ne vidim.
Možeš da slažeš,
možeš na svojoj sceni da
odigraš kakav god hoćeš komad,
možeš prividno da uživaš
da se pokloniš
i da čekaš aplauz.
Osjetim nesigurnost u svakom slovu izgovorenom olako,
sanjam te kako noćima letiš
kao naivni leptir 
prema tuđem plamenu,
sanjam te kako izgaraš,
glavom kroz zid,
grlom u jagode,
bos po trnju.
Osjećam tvoj strah,
namirišem ga,
onda te noćima sakupljam,
dio po dio,
kad raspeš se po podu kafane.
Oštrim ja tvoje mačeve,
dok sanjaš,
dok odmaraš umornu glavu,
dok ne slutiš,
dok misliš da me nema.
Ja bdim nad tvojim uzglavljem,
raspuštam svoje pletenice
i puštam te da crpiš snagu za novi pohod,
to te ja tajno,
nevidljivo
ubjeđujem da možeš da hodaš po vodi,
da pogledom možeš da pomjeriš planine,
otopiš glečere,
da budeš ključ najupornijih vrata. 
Moraš da me pustiš da prođem,
minut je do ponoći,
postaje hladno,
postaje surovo,
postaje pusto,
moraš da me naučiš kakvim to bojama
se braniš od mraka,
postaje mračno.
Bojim se,
ugušiće me tama,
dok bdim nad tvojim uzglavljem,
i igram ti se sa snovima.


Нема коментара:

Постави коментар