Mehmed Mahmutović: Nas dvoje - tako različiti, tako isti

Živiš povučeno i tiho
Nesvjesna svoje unutrašnje vrijednosti
Tvoje samopouzdanje i znanje
Stvara jasnu sliku divljenja
Sa svih strana
Prominente osobine tvoga duha
Nastojim spoznati kroz kišu
I tišinu što odjekuje
Dok se spuštam niz strme ulice Sarajeva
Nikada neću dokučiti plamen vatrenosti
S kojim te tako snažno volim
Da ne mislim o potrebi
Za bezuslovnom ljubavlju
Priznanjem
Divljenjem
I zaštitom
Ovo naše je nešto potpuno drugačije
I, mila, mnogi imaju da ti vrate
Sve ono što ti je u ljubavi uskraćeno
I znaj, ja ne mogu ništa da vraćam
Samo mogu da ti dam riječi
I sate razumnog ćutanja
U prostranom pabu
Dok su svi oko nas
A nikoga nema
Dok se utapamo
Jedno drugom
U očima plavim
Što takve postadoše
Od silnih
I loših srca
Što su nas vjekovima žuljala
I, ne, nema potrebe
Za mukotrpnim misijama usamljenika
Ti i ja, bez obzira na sve, itekako možemo
Da živimo sa našim intelektualno-naučnim interesovanjima
Jer, vjeruj mi
Naša shvatanja i naš razum
Naša sreća i naša bol
Umiju da uguše kilometre
Umiju oni da nas dovedu jedno drugome
Umijemo nas dvoje
Tako različiti
Tako isti
Tako iznad običnih smrtnika
I tako ispod običnih smrtnika
Umijemo, ti i ja
Da živimo svoje
I umije naša ljubav
Da zauzme sva
Prazna mjesta u nama.


Нема коментара:

Постави коментар