Milena Petrović: O poeziji

Nisam ja jedna od onih
Koji poeziju pišu nedeljom popodne
U lepim rokovnicima
Šarenih listova
Ne merkam ti ja slogove
Uvijam u mekane rime
I onda tajno
A javno kao skrivam
Te nalepljene ogriske svoje (tuđe) mašte
Nije to to
Potire se
Poezija visi iz rukava
Ona srasta uz koren trepavica
I kroz nju gledaš
Želiš
I trpiš
Ona ti umire na rukama
Čili sa samog vrha olovke
A ti ne možeš da je spasiš 
Jer jedino živi u
Grotesknu tvoje drhtave ptice
Množi se
Umnožava 
U večeri i jutra
Poput amebe
Prostom ćelijskom deobom
Poezija se rađa 
I živi u trenutku
Ona se daruje beskućnicima
Tezgama
Kiši
Ona se žvrlja na zaostalim omotima čokolade
Po salvetama
Razliva se kao elegantni tamni obruč oko dna šolje
I ostaje tu
Da večno isijava
U nepopunjenom prostoru
U sveprisutnosti neizgovorenih kombinacija reči
Jedino osetna u tvom dahu
Koji okačiš o moje uvojke
Pulsira
U noti koja ovlaži obraz
Ma nisu to mirišljava pisamca
To je život
Koji se kruni o 'artiju 
Nema kompromisa
Hodanje
Opsesija
Posmatranje
Upijanje
Breme
Način
Opsesija
Lanci
Okani se toga
Dušo
Neko se nikada ne oslobodi.




Нема коментара:

Постави коментар