Nemanja Budimkić: Ništa se nije promenilo otkako si napustila ovaj grad

Ti znaš
da je gorak
ukus pobede
I, znaš
da tvrđave
i lica
ne stižu daleko,
i da noć po noć,
po noć,
ponoć,
svima nama
znače
sve manje i manje.

Naše kuće
i vlažne ulice,
gube se
u zatišjima i
razgovorima
punim osmeha,
negde,
po nekim parkovima,
i pokraj vozova
što prolaze.

Često se umem pitati 
gde si...

Kao da ću,
ako saznam
kog je mirisa
trava koju gaziš,
biti malo jači 
i lakšeg pogleda,
kao da ću se odići
od tla
i na trenutak
otkriti značenje
tamnog jorgovana
i svetlih borova.

Moji koraci
još uvek odjekuju
istim bulevarima 
i ništa, zaista,
nije mnogo drugačije
od kako si otišla.

Iste ptice,
na istim granama,
izvode iste Librete,
i iste Sonatine
plešu po vetru.

Ništa se, zaista,
nije mnogo promenilo,
otkako si napustila
ovaj grad.

Iste stare violine
čujem u prolazima
ispod autoputa
dok čekam
čekanje zime.

I duhovi
koji eto tako,
slučajno nose tvoje ime,
postali su redovni
posetioci beogradskih 
pustih ulica
i, eto,
igrom slučaja
nose tvoje lice,
ali, zaista,
znaš,
me ne podsećaju
na tebe,
nimalo,
i ne setim se
kako si me ljubila
svaki put
kad vidim zvezde,
jer,
znaš,
zaista,
prekrojio sam
stare slike
i moj kaput je sada
drugačije boje
i,
znaš,
zaista je tako.

Jer,
nisu sve reke
suđene stvarnosti,
i neke smeju teći
samo u sećanjima
a ta memorija
je moje lutanje
i tvoja žal,
i nemoj me pitati,
kako ja znam
šta predstavljaju
duboki valovi
i rajske ptice
u tvojim snovima
neke stvari
čovek jednostavno zna,
i u to ne treba sumnjati,
čak ni u najtežem času,
kada nisi jaka 
i suze
same krenu teći.


Нема коментара:

Постави коментар