Maja Babović: Nesuđeni moj

Evo me,
Nesuđeni moj.
Evo, da ti opet pišem
Žalopojke i tužne pjesme
Moga srca.
Istinski ću jednog dana
Postati najfinija balada.
Balada koja leti
I koja pada strmoglavo.
Balada bez korica.
Bez naslova
I bez rime.
Nabacan sloj riječi
Koji će te zavarati
Da sam možda i zaliječila
Rane.
Rane koje ne daju zarasti.
Evo me
Da ti hiljaditi put kažem
Koliko me boli tvoj odlazak.
Znam da ne mariš.
Možda i mariš,
Ko će znati.
Evo me,
Da stropoštam svoj ponos
I dostojanstvo
I survam svoje riječi
U jamu bez dna.
U pećinu koja će progutati
Svaku moju emociju
I od nje će ostati
Samo eho moga glasa.
Ti odgovoriti nećeš.
Poznajem te.
Poznajem podmuklost
Tvojih ćutanja.
Kradeš moje želje,
Lišavaš me uživanja u tvome sopstvu.
Lišavaš me voljenosti.
A ja i dalje drhtim kao srna
Kada mi se osmjehneš.
Pa i kada kažeš
Kako više nije bitno.
I kako smo izgubljeni.
I kako ne bi trebalo...
I da ne tražim ono
Što je prošlo.
Ja opet i dalje drhtim.
I leptiri u mom stomaku
I dalje lumpuju
I pijače do zore
Dok ne crknu jednog dana
Od želje
Ili čekanja.
I dalje,
Ludo,
Ti leptiri šašavi
Orkestralno slave
Svaki naš novi susret.


Нема коментара:

Постави коментар