Ja sam malena poema
O svemiru.
Ušuškani čuperak
Odjeven u rečenicu
O melanholiji.
Ja sam dašak vjetra
Što užurbano hita
Da pomiluje tvoje obraze.
Ja sam dim cigarete
Što klizi niz tvoje usne
U svijet.
O svemiru.
Ušuškani čuperak
Odjeven u rečenicu
O melanholiji.
Ja sam dašak vjetra
Što užurbano hita
Da pomiluje tvoje obraze.
Ja sam dim cigarete
Što klizi niz tvoje usne
U svijet.
Nisam za ovo surovo vrijeme
Besmisla.
Sažvaću me njini ideali.
Slomi mi nadanja
Jeftinost ljudi.
Ne mogu među njima,
A divljine se plašim.
Ne one u meni
Već one oko mene.
Gdje krvožedni piju
Moju dobru volju.
Gdje monstruozno gaze
Sve moje sanjarije.
Gdje upere prst u ono što se voli
Pa izruguju.
Izruguju mi vjeru.
Izruguju se mom Hristu.
Danas je smiješan i lud
Onaj ko još vjeruje
U Tvorca.
Onaj ko još ne smatra
Sebe malenim Bogom.
Ne,
Ne mogu ja plivati
U njihovim plitkim mislima.
Ne mogu igrati u njinim
Besmislenim igrarijama.
Izruguju se i pljuju.
Ne znaju, nesrećnici
Da se rugaju
Svom odrazu u ogledalu.
A mene boli.
Boli me saznanje
Da oni ne vide svijet
Mojim očima.
Da oni ne boje nebo
Mojim bojama.
Boli što i ne znaju
Da te boje zapravo zaista postoje.
Boli me što će umrijeti
A ne shvatiti šta je poenta življenja.
Ne,
Ne živim ja u njihovoj tmini.
Ne želim ovaj vijek depresije,
Krvoprolića,
Žestine
I podlosti.
Meni je dovoljno parče hartije,
Par balada na radiju
I neka igranka počne.
Sutone čekam uz vaseljensku ljubav
Ovjekovječenu tiražima,
Pisanim spomenicima,
Čekanjima
I maštanjima.
Mimo njih.
Mimo njine zlobe.
Mimo svega što sablasno uništava
Moje ideale.
Moj jutarnji osmijeh.
Moju želju za njim.
Za životom.
Za djecom.
Za prijateljima.
Moju želju da pružam.
Da volim ljude.
Da budem srećna.
Besmisla.
Sažvaću me njini ideali.
Slomi mi nadanja
Jeftinost ljudi.
Ne mogu među njima,
A divljine se plašim.
Ne one u meni
Već one oko mene.
Gdje krvožedni piju
Moju dobru volju.
Gdje monstruozno gaze
Sve moje sanjarije.
Gdje upere prst u ono što se voli
Pa izruguju.
Izruguju mi vjeru.
Izruguju se mom Hristu.
Danas je smiješan i lud
Onaj ko još vjeruje
U Tvorca.
Onaj ko još ne smatra
Sebe malenim Bogom.
Ne,
Ne mogu ja plivati
U njihovim plitkim mislima.
Ne mogu igrati u njinim
Besmislenim igrarijama.
Izruguju se i pljuju.
Ne znaju, nesrećnici
Da se rugaju
Svom odrazu u ogledalu.
A mene boli.
Boli me saznanje
Da oni ne vide svijet
Mojim očima.
Da oni ne boje nebo
Mojim bojama.
Boli što i ne znaju
Da te boje zapravo zaista postoje.
Boli me što će umrijeti
A ne shvatiti šta je poenta življenja.
Ne,
Ne živim ja u njihovoj tmini.
Ne želim ovaj vijek depresije,
Krvoprolića,
Žestine
I podlosti.
Meni je dovoljno parče hartije,
Par balada na radiju
I neka igranka počne.
Sutone čekam uz vaseljensku ljubav
Ovjekovječenu tiražima,
Pisanim spomenicima,
Čekanjima
I maštanjima.
Mimo njih.
Mimo njine zlobe.
Mimo svega što sablasno uništava
Moje ideale.
Moj jutarnji osmijeh.
Moju želju za njim.
Za životom.
Za djecom.
Za prijateljima.
Moju želju da pružam.
Da volim ljude.
Da budem srećna.
Нема коментара:
Постави коментар