Odavno
Nisi radost,
Sunce nadvijeno
Nad sklupčanu planetu,
Vjetar koji pletenice spravlja,
Niti cvijet u mojim njedrima.
Nisi mi jutro,
Nisi sumrak
I ne mirišu mi na tebe
Zimski kolači.
Zaboravila sam
Kako gaziš cigaretu,
Gdje se zaklinješ
I kome vjeruješ.
Ne znam
Jesi li se ikada nasmijao,
Šta si obećao,
I koliko puta.
Ne pamtim
Da li si imao ideale,
Poštapalice
Ili nadimke.
Ti nisi ostavio
Vidljiv trag,
U snijegu ne tražim
Tvoje stope,
Pa mi ni
Stari datum ne odzvanja.
Samo,
Kada u mimohodu prozujalog vremena
Sa gramofona začujem
Zvuk tvoga sarkazma,
Ponovo zažalim za svaki tren
U kom sam tebi pisala pjesme.
Jer,
Odavno više nisi radost,
Sjeta,
Ni žal.
Od tebe je ostala samo sijenka.
A čemu sam se drugom
Mogla nadati
Od bezličnog čovjeka?
Marionete ne znaju
Da ostave trag.
Zato još uvijek
Zaustavljam vrijeme
Dok te vraćam u izderani kofer
I daleko od svih
Sebi se kunem
Da ti više neću pisati,
Da se nikad neću sjećati,
Da ću baciti razočaranja,
Da ću se sebi smijati u lice,
Tebe da zgazim!
Tebi da presudim.
I da ću jednom,
Sasvim,
Zaboraviti trenutke
U kojima
Bi ti u tebi oživio,
A onda ću, čini se moći
Da godine pregazim
I zauvijek ti
Oprostim pjesme.
Nisi radost,
Sunce nadvijeno
Nad sklupčanu planetu,
Vjetar koji pletenice spravlja,
Niti cvijet u mojim njedrima.
Nisi mi jutro,
Nisi sumrak
I ne mirišu mi na tebe
Zimski kolači.
Zaboravila sam
Kako gaziš cigaretu,
Gdje se zaklinješ
I kome vjeruješ.
Ne znam
Jesi li se ikada nasmijao,
Šta si obećao,
I koliko puta.
Ne pamtim
Da li si imao ideale,
Poštapalice
Ili nadimke.
Ti nisi ostavio
Vidljiv trag,
U snijegu ne tražim
Tvoje stope,
Pa mi ni
Stari datum ne odzvanja.
Samo,
Kada u mimohodu prozujalog vremena
Sa gramofona začujem
Zvuk tvoga sarkazma,
Ponovo zažalim za svaki tren
U kom sam tebi pisala pjesme.
Jer,
Odavno više nisi radost,
Sjeta,
Ni žal.
Od tebe je ostala samo sijenka.
A čemu sam se drugom
Mogla nadati
Od bezličnog čovjeka?
Marionete ne znaju
Da ostave trag.
Zato još uvijek
Zaustavljam vrijeme
Dok te vraćam u izderani kofer
I daleko od svih
Sebi se kunem
Da ti više neću pisati,
Da se nikad neću sjećati,
Da ću baciti razočaranja,
Da ću se sebi smijati u lice,
Tebe da zgazim!
Tebi da presudim.
I da ću jednom,
Sasvim,
Zaboraviti trenutke
U kojima
Bi ti u tebi oživio,
A onda ću, čini se moći
Da godine pregazim
I zauvijek ti
Oprostim pjesme.
Teodora Košarac
Нема коментара:
Постави коментар