Anđela Peković: Istina

U ime istine koju nijesam stigla da imenujem
Ja, obogaljeni tragač za neuhvatljivim
Žeđam posljednje kapi rose sa irisa na izdisaju
Milujem tišinu među prstima
Ne dam riječima od iskona da počivaju
Fobično trepćem i ružim sliku u kamenu
Plijevim korov iz tvoje zaostavštine
I prećutno nosim naslov pjesme na ramenima.
U ime istine kojoj nijesam stigla da se osmjehnem
Ja, razoružano donkihotovsko čedo
Biću groteskna i luckasta kad se voli
Biću bestidna i ponizna kad se ljubi
I nosiću drveni mač za pojasem kad se ratuje
Istina
(Don Kihot je šenuo kad je postao iskren u svojoj namjeri da ispravlja nepravdu).
U ime istine koju sam u mraku čeznula
Ja, pahulja u tuđem kosmosu čije je neznanje i dalje veće od znanja
Čekam da mi istina došapne njeno ime
Čekam da se kurtizana saplete o ljubav
Čekam
U ime one istine koju ću zapečatiti poljupcem i olovnom suzom
Ja, pokradeni sanjar u ritama
Stepski vjerujem u istinu koja se ljubavlju krsti.


Нема коментара:

Постави коментар