Idilični spisi slobode: Ko sam ja?

Ko sam ja?
Koje slabosti negujem,
A kojima verujem?
Ima li tu saosećanja sa iskrivljenom slikom nadanja i verovanja u bolje sutra?
Ili je to nemogućnost da bude bolje sada, danas.
Kome se ja to obraćam molbama,
Sebi iskrivljenom, žalosnom od zadiranja u tajne?
Ili svima koji žive po svom, možda pogrešno, ali srećno.
Ko sam ja?
Ko sam ja da određujem šta je pogrešno,
Šta je prihvatljivo ili sumorno?
Ne miri mene sa mnom!
Ne pokušavaj!
Smiri me mirom.
Ne mire mene nemiri moji,
Već sve ono što kao kamen stoji,
Nepomično, kao kula, čvrsto i tvrdoglavo.
Udaram, pomeram, obaram, a kula stoji.
Ko sam ja?
Čega se bojim?
Ko sam ja?
Kad na krivom putu stojim.
Ko sam ja?
Kad život hramljajući krojim.
Zašto i moram da se borim,
Zar život nije jednostavnost?
Radost, a ne bol...
Neću da izmičem i skrivam bol,
Hoću život gde u bolu ima radosti,
A u patnji večne želje za promenom.
Da, ja sam žagor na planini i lepo izrečena prosto proširena rečenica.
Ne baš lepi pojam o kiši i blatu.
Ćuprija, koja bi volela da je most.
I kapija koja to nije.
Iscepana karta, nekom vredna, nekom ulaz za događaj.
Događaj koga se ne seća niko.
A možda i radost u inat i vera u život.
Eto ko sam,
Samo jaram zbačen zauvek.
I poslednja pesma napisana Bogu.
Neverni Toma koji bi sve dao da ga za vernost nagrade.
I lopov koji bi da se oslobodi zlata.
Sve sam što nikako ne bih.
Ko bih bio da sam znao,
Ko sam?
Milan Gajić


Нема коментара:

Постави коментар