Lejla Kašić: Ti mene ne voliš

Gradove, kao i ljude,
ne možeš upoznati šećući njihovim
svijetlim bulevarima
i zavodljivim predjelima.
Treba se zavući u rupe,
rupčage,
u geta,
u zabiti,
izgubiti se u mračnim,
neprivlačnim ulicama,
poljubiti ispucalu kožu
i napukle krovove.
Ako i tada budeš želio njihov dah,
nek' si proklet - onda ih zaista voliš.
Ti mene ne voliš.
Ne usuđuješ se zakoračiti u moje bespuće,
a ja tvojim mogu koračati vezanih očiju,
tad bih te ušima vidjela
kako se skrivaš kao čardaš u nogama lijepe Mađarice
opkoljen bedemima od straha.
Ti mene ne voliš.
Krv u žilama sledi ti vrisak mojih demona,
dok ja krotim tvoje,
i molove ti nadglašavam svojim durovima
- radost ne moraš imati da bi je darovao.
Ti mene ne voliš.
Za moju pažnju bacaš kocku
kao Isusovi stražari za njegove haljine.
I ne slutiš - izgubićeš,
jeftino ćeš je prodati,
proćerdaćeš je
i biće ti žao,
i željećes nazad,
i biće kasno,
kasno.
Ti mene ne voliš i to je u redu,
jer su pjesnici stvoreni da pjevaju,
ne da budu opjevani.
Kad smo prokleti.



Нема коментара:

Постави коментар