Ti što se kuneš u Gavrilov princip,
što mu kličeš iz udobnog kutka svoje zone komfora,
aplaudiraš mu šakama suviše nježnim
da drže pištolj i opale taj kobni metak,
ti, sin jedinac nespretan da izvršiš atentat
na svijet i na sebe,
otpočneš rat,
zaludiš vas svijet
prilaziš vatri tek da ugriješ ruke,
pa me i voliš, katkad:
kada sam ljepuškasta,
koketno se smješkam,
šeretski spuštam u zagrljaj,
Ili maznim glasom ti želim da osvaneš u Parizu.
Voliš, katkad
moju bezobraznu
sebičnu i bezobzirnu
mladost,
drskost i smjelost
mojih godina.
Voliš me, katkad:
puno,
hirovito,
žestoko,
ali nikada istrajno,
dovoljno jako
da opališ prokleti metak od principa
i umjesto prestolonasljedniku
presudiš sebi, nemoćnom sinu jedincu,
umjesto nacije
spasiš sebe
dok te još ima
i budeš tu,
budeš tu u svim mojim licima i naličjima
i kada sam gorča od turske kafe
i kada nisam nevina kao jutro u prvom mirisu hljebova,
i kada strahovi izobliče tromo tijelo,
i kada oni grešni počnu da bacaju kamenje.
Gori u vatri!
Za ljubav
kao i za rat
treba biti malo odvažan
i mnogo lud.
Oboje ištu žrtve.
Gavrilo je znao i nije žalio
niti zadrhtao.
Slaviš mu ime,
a treseš se kao
bolesnik u napadu epilepsije.
Opali sudbonosni metak,
voli,
živi,
osvani u Parizu
i umri.
Ljudima ne možeš ugoditi,
oni su i Božijeg sina razapeli.
što mu kličeš iz udobnog kutka svoje zone komfora,
aplaudiraš mu šakama suviše nježnim
da drže pištolj i opale taj kobni metak,
ti, sin jedinac nespretan da izvršiš atentat
na svijet i na sebe,
otpočneš rat,
zaludiš vas svijet
prilaziš vatri tek da ugriješ ruke,
pa me i voliš, katkad:
kada sam ljepuškasta,
koketno se smješkam,
šeretski spuštam u zagrljaj,
Ili maznim glasom ti želim da osvaneš u Parizu.
Voliš, katkad
moju bezobraznu
sebičnu i bezobzirnu
mladost,
drskost i smjelost
mojih godina.
Voliš me, katkad:
puno,
hirovito,
žestoko,
ali nikada istrajno,
dovoljno jako
da opališ prokleti metak od principa
i umjesto prestolonasljedniku
presudiš sebi, nemoćnom sinu jedincu,
umjesto nacije
spasiš sebe
dok te još ima
i budeš tu,
budeš tu u svim mojim licima i naličjima
i kada sam gorča od turske kafe
i kada nisam nevina kao jutro u prvom mirisu hljebova,
i kada strahovi izobliče tromo tijelo,
i kada oni grešni počnu da bacaju kamenje.
Gori u vatri!
Za ljubav
kao i za rat
treba biti malo odvažan
i mnogo lud.
Oboje ištu žrtve.
Gavrilo je znao i nije žalio
niti zadrhtao.
Slaviš mu ime,
a treseš se kao
bolesnik u napadu epilepsije.
Opali sudbonosni metak,
voli,
živi,
osvani u Parizu
i umri.
Ljudima ne možeš ugoditi,
oni su i Božijeg sina razapeli.
Нема коментара:
Постави коментар