Maja Babović: Ja i ti. I naše ćutanje.

Ja i ti.
I naše ćutanje.
Naš raj.
Naše zajedništvo.
Ja i ti.
I naši razgovori.
Kako si
I dobro sam.
Ili zagrljaj
Umjesto toga.
Svemirske priče
O vasioni,
Mjesečevim kraterima,
Svjetlosnoj brzini,
Vivaldijevim godišnjim dobima,
I o stilu pisanja
U doba burleske,
Recimo...
Ti i ja.
I naše ništa
Veće od svačijeg svega.
Znaš,
Nerijetko sam maštala
Kako trčimo
Obalom Morače
Dok nas s Blažovog mosta
Posmatraju.
Neki bi rekli
"Gle, budale."
Neki bi rekli
"Gle, vole se."
A nas ne bi zanimali
Ni jedni
Ni drugi.
Mi bismo neumorno jurili
Da stignemo jedno drugo.
Kada bi stigao
Uhvatio bi me oko struka.
Bacio bi me na zemlju.
A ja bih ti čitala
Svoju tmurnu poeziju
Nastalu prethodne večeri
Emocijom nedostajanja.
Jer nisi došao.
Jer sam te čekala.
Ti bi,
Kao po običaju,
Uživao u tananosti riječi,
Pa ipak, našao bi neki djelić
Zbog kog bi mi se smijao
I zadirkivao me.
A ja bih se kao durila
Dok bi mi srce
Igralo sve plesove ovog svijeta.
Trčali bismo,
Ludi od želje
Sredinom pokisle ulice,
Mokri,
Zaljubljeni,
Srećni.
Bez kišobrana.
Sa osmijehom....
Nerijetko sam maštala
O tišinama po krovu
Dok bi pedama mjerili nebo
I dijelili zvijezde.
Svađali se
Oko sazvežđa
I čija polovina neba je ljepša.
Ja na tvojim grudima.
Ti u mom srcu.
Zaljubljeni.
Ludo zaljubljeni.
I opet buđenje zore,
A od nas
Samo mastiljav trag
Po hartiji
I jastuku.
I jedno
Ništa.




Нема коментара:

Постави коментар