Marija Vučević: Šta nas je ubilo?

Ostaću bez glasa, prije nego li počnu tišine. Sebi ću sedlo samoće da zakujem za ramena, prije nego me sustigne usamljenosti krik. Praviću se da ekser uspomena u čelo ne boli, jer krv je godinama tekla iz očiju. Ogrnuću se šalom ovog januara da ni jedan poljubac ne dotakne mi vrat... Dosta je jeze u ušima! Ugasiću mrak da ni jedan dah ne istopi pahulju na izgorijelim usnama... Dosta je blatnjavih jezika! Zaboraviću životnu misao, da ni jedna riječ obraz ne ugrize. I jesu praznici prošli, a sjeta kao mećava, najveća, šiba šugave kosti bez trena da popusti. Prkosno ne prestaje. Molitvom sastavljam naprsle grudi. Osjećam se danima isto: i tužno i lijepo i sjajno i namračeno i rogato i sa osmjehom i ljubavno i zakorjelo. Bezvolja je danas luksuz, meni postala naporna. I ko je izmislio Nove godine. Sa njima bivamo stariji, ljudi postaju omraženiji. Tek nas tada hladnoća lomi, i samo poneka čestitka od srca, da srce ugrije. Sa golim rukama pored kamina mirišem nezapaljeni tamjan, sa prvim stvarnim borama na licu, pitam: Gdje smo se jedni od drugih sakrili, Gospode? Davno smo svoja srca bacili dok tabali smo staze i lizali led sa rukavica. Davno smo zaboravili da pokucamo na nečija vrata, sa crvenim nosevima i škrbavim zubima pozovemo za još jedan na snijegu krug, u juriš sa ukradenim najlonom od komšijskih drva. Samo još jedna trka, znala sam, poslednji je put! Gdje smo nakon toliko godina da se potražimo, pa se i ne moramo pronaći pod svjetilima našeg malog grada... Šta bi nas ubilo? Sve nas je ubilo. I ne pada mi na pamet da slavim Novu godinu više. Krade nam nevinost, a ja želim dovjeka bubnjeve pod noktima. Dosta je sječiva! Ne želim zreo pogled i samouvjeren stas. Hoću vilenjakov štapić i bakin mudar glas. Naivnost za dubok san. I jelke nam se rugaju. Trpeze pune, a dobrote gladni. Zrelost voli ponosno da kaže : "Što manje ljudi, prstiju ostane više." Mislimo da to je sreća, pobjeda naša. Kakvo mjerilo odraslih nakaza! Odlučno, ponoć više slaviti neću, niti podignuti čašu u vis, vrijeđajući život zdravicom ishitrenih želja, nabubanim riječima u ritmu klišea! Smijehom prinudne euforije pozdravljati loše i dobro iza nas. 365 dana kakvi god da su, moji su, ja ih ne dam zaboravu, u prašnjavu kutiju. Jer moje smisaono Ja, kaže, "Ne" godinama! Kaže, "Ne" starosti! Opsuje i kaže "Ne prolazi" onom što je bilo iza nas, onom što dolazi. Šta nas je ubilo? Sve nas je ubilo.


Нема коментара:

Постави коментар