Mehmed Mahmutović: Možda se i jesam zaklinjao da te mogu voljeti

Možda se i jesam zaklinjao
Da te mogu voljeti i štititi
Možda i jesi rekla da umijem
Razgovarati s ljudima i navoditi ih
Da misle na najdublje stvari
Vjeruj mi, da nisi bila posebna,
Moji osjećaji ne bi bili toliko jaki
I moje riječi ne bi bile toliko uvjerljive
Volio bih da sam ostao stojati
Na Čobanija mostu
Dok prljava Miljacka
Sapira moje
Od naleta novembarskog vjetra promrzlo tijelo
Dok sam ogoljen i najiskreniji prema sebi
Krenuo dalje, do hotela
Posmatrajući simpatični nesklad
Tvojih koraka i ruku
Ni sam nisam znao
Šta ako stanem
Koga da čekam?
Šta ako krenem
Kome da odem?

A ti, bila si tu
Svega stotinu metara od mene
Preblizu - plakat' ćemo i nadjačat' ćeš me
Predaleko - bit ću smiren i pustit' ću te
Miljacka nije Una.
Moje tijelo nije isto.
Moji su osjećaji prestali
Da te proučavaju.
Ti nisi više djevojka
Kojoj je potreban neko kao ja.
Ne mogu da te rasteretim pritiska.
Ne mogu da te zagrlim.
Ne mogu da te poljubim.

Ne mogu ti dozvoliti
Da mi pomogneš da se pronađem
Kada se izgubim u neobjašnjivim raspoloženjima.
Biti sam i ostati sam
Ne znači biti usamljen.
Slagao sam? Možda.
Nisam znao pravu vrijednost nas? Možda.
Kukavica sam? Možda.
Lud sam? Možda.
Ko nam može zamjeriti? Niko!
Je li nedostupnost gadna? Jeste.
Je li ženu lijepo imati blizu? Jeste.
Je li ženu lijepo imati
Ne baš tako preblizu? Jeste.
Je li lako ostaviti tebe
Koja jasno zna ko je
I koja jasno zna šta želi? Nije!
I ne
Neću ti govoriti
Da mi oprostiš
Da mi je žao
Što više, ipak,
Jasno ne znaš šta želiš
Ne, ne, nipošto
Oprost ne postoji
Kod onih koji su se ispravno voljeli
Ali, nisu im dozvoljavali..
Tražit' ću da me shvatiš
I tražim da me shvatiš
Meni su, mila moja
Moja sloboda i moj nemir
Jako potrebni. 
Uostalom,
Ko bi želio živjeti sa osobom
Kao što sam ja?


Нема коментара:

Постави коментар