Mehmed Mahmutović: Nas dvoje

Drveni stol zbijen u lijevu stranu
Do otvorenih balkonskih vrata
Četiri udobne stolice i dvije duboke čaše
Jedna svijeća i bezbroj kutija cigareta
Nas dvoje i naša ćutanja
Krajnje bolno i iskreno
Sanja čovjek mlad
Kažem
Kako bih
Pokrenuo razgovor.


Miriše na snijeg
Kobasice, svježe pecivo
I kuhano vino
Na polumračne ulice
I njenu kosu
Miriše na ribu i sol
Masline i more
Na njena ramena
Trbuh, grudi i usne
A ne, ona nije takva
Njeni snovi nisu takvi
Ona će da mijenja
Ono što je njeno
I uvijek će da Ga moli
I uvijek će da želi
Razglednice na kojima piše
Koje je najljepše pecivo
Šta mi se najviše dojmilo
Na tom novom mjestu
I koju knjigu sad čitam
Pitat će me
Kakvo je vrijeme
Da li imam novu kapu
I da li imam nove sunčane naočale
Jer umijem da gubim sve, pa i naočale.


Htio sam da opsujem snove
I umjetnost i bunt
I Švedsku i Finsku i Island i Englesku
I Francusku i Italiju i Grčku i Bosnu
Mogao sam da joj ne kažem ništa
I da se kao mangup pojavim pred
Vratima njene kuće i kažem:
"Draga, ostat' ću i ja.
I ne, neću ništa mijenjati. Tebe nikako.
Nasmij mi se svaki put kada nešto promijeniš, da iznova osjetim snove svoje. Da me taj tvoj osmijeh podsjeti na jedan ostvaren."


Ali, ne,
Već sad
Duboke čaše
Ali prazne
I sve kutije cigareta
Već odavno prazne
Njeni snovi
I moji snovi
Muški ponos
I ženski ponos
I intelekt
I odluke
I sukobi
I ja kukavica
Koja odlazi
I ja sanjar
Koji hrabro stoji
Sav bijesan
Od njene Bosne
Odlučih se da joj kažem
Da će ipak jesti grožđe
Iz mojih ruku
I snove pod noge
I uhvatim pravac
Ne osvrćući se
Na nju
Njenog Allaha
Njene snove
Njene želje
Njen osmijeh
Njenu kosu
Njene oči
Njene suze
Njen dom
Njenu ulicu
Našu Bosnu.




Нема коментара:

Постави коментар