Na kafi sa psihologom: Kako ću bez tebe? (separacioni strah)

PsihologSanja Samardžija, savetovalište ''Pričajmo o tome''

Dok govorimo o „separacionom strahu“ ili „strahu od odvajanja“ najčešće zamišljamo sliku deteta koje ne želi da se razdvoji od svoje majke, plače tokom odlaska na prvi dan škole ili se protivi tome da ostane u vrtiću. Međutim, odrasli mogu takođe doživeti osećanje straha i bespomoćnosti kada se razdvajaju od ljudi koji su im vrlo značajni i dragi. Često je bolno baviti se tim stanjima jer su ona vrlo preplavljujuća i teško podnošljiva. „Neću moći bez nje“, „Ja to ne mogu da podnesem“, „Bez njega sam tako prazna“ najčešće su rečenice koje se izgovaraju u tim trenucima, kada se odvajanje doživljava ili se samo zamišlja. To mogu biti situacije raskida partnerske veze, odlaska na studiranje u drugi grad, državu, na putovanje, pa čak i uobičajeno razdvajanje na nekoliko dana, iz različitih razloga. Ekstremni nivoi javljanja separacionog straha mogu biti lako prepoznatljivi – npr. osoba doživljava panični napad.  Ipak, češče se javljaju blaže, na prvi pogled, manje vidljive manifestacije straha od odvajanja, koje zapravo veoma utiču na svakodnevni život.

Neki od znakova mogu biti:

  •  osoba izbegava da ostane sama,
  • javlja se preterani strah da će se voljenima nešto loše desiti,
  • zamišljanje najgoreg mogućeg scenarija,
  • stalna briga da će se izgubiti voljene osobe,
  • problemi sa spavanjem kada voljena osoba nije prisutna,
  • žalbe na fizičke probleme kada nastupa ili se zamišlja odvajanje,
  • odbijanje da se radi bilo šta što uključuje odvajanje od važne osobe,
  • osećanje psihološke patnje, bola i povređenosti kada dođe do odvajanja.

Ovome se mogu dodati uverenja da osoba ne može da nastavi da živi bez druge osobe, ili da će se kvalitet života dramatično pogoršati ukoliko dođe do razdvajanja ili napuštanja. 

Zašto su uopšte ovakva stanja disfunkcionalna i zašto nisu odraz ljubavi, kao što se nekome može činiti? Prvenstveno, sama osoba koja doživljava strah - ne oseća se prijatno i nije smirena. Stalna zabrinutost usled potencijalnih pretnji sprečava dalji razvoj i ne dozvoljava pozitivne promene u životu, bilo na sebi ili u okolini. Ne samo da šteti konkretnoj osobi već ugrožava i osobe u okruženju. Pravljenje dramatičnih scena, pretnje, preokupiranost koja guši, mogu dovesti samo do realnog odbacivanja. Postoji nekoliko praktičnih saveta koji mogu biti od koristi kada se separacioni strah javi ili kada želimo da ga preveniramo:

1. Zaokupirajte se nečim (isplanirajte da se družite sa prijateljima, čitate knjigu, odete u šetnju ili uradite nešto što je vama korisno kako bi izbegli da stalno mislite o onome što vas plaši).
2. Nemojte uvek i u svemu tražiti podršku od drugih (npr. svakodnevne aktivnosti, dnevni planovi), već se vežbajte u osamostaljivanju.
3. Prepoznajte negativne misli („Moj dečko ide na put i ja ću biti usamljena“) i transformišite ih u pozitivne („Imam divnog dečka. Imaću dovoljno vremena da se bavim drugim korisnim stvarima i da mu pripremim lepu dobrodošlicu“)
4. Pišite dnevnik – to je dobar način da iskažete svoja osećanja, a da pritom ne pokvarite odnose sa drugima
Važno je izvežbati se u tome da se prepozna kada emocionalni barometar pokazuje da smo previše osetljivi (koje situacije predstavljaju najveću pretnju, kako se tada osećamo, kako možemo najracionalnije da odreagujemo). Na prvom mestu, bitno je preispitivanje u kojoj meri strah od odvajanja pravi destrukciju u našim životima, vezama i životima ljudi koji nas okružuju. Da li smo usled te vrste straha „zarobljeni“ u prijateljskim, partnerskim, familijarnim vezama koje nisu funkcionalne (štete fizičkom i psihičkom zdravlju), da li ćemo postati roditelji koji su preokupirani svojom decom? U kojoj meri ova vrsta straha kontroliše naše ponašanje i naš život? Ukoliko postoji teškoća u suočavanju sa pitanjima i odgovorima ovog tipa, uvek se možemo obratiti profesionalcima za pomoć.


#psihologija

#insp.

Нема коментара:

Постави коментар