Svako od nas pamti
Jedan zagrljaj,
Naročito miran
I kratak poput vijeka,
I neizrečene romane
Zapisane u tišini
Između mira i svemira,
Laganja i slaganja,
U jednom "ali"
Zaspalom na ramenu.

Postoji tajna rođena tišinom
Koju smo ubili u nama
Kao uplašena djeca
Sijenke pod krevetom,
A kad se poneka sen nadvije
Nad našim pogledima
U jedno zagledanim,
Ja pustim svoje lutke
I zapričam zvijezde,
Da nam njihova prašina
Ne razgori zjenice.

Znam,
To bi ubilo njena ljeta
I uveli bi joj
Vrtovi na haljini,
Zato ćutim.
Ćutim i radi
Skijališta na njegovim leđima,
Ćutim,
Radi mojih nerazumjevanja 
Sebe same
I mora ogledala
Svuda oko tebe.

Ali,
Svako od nas ima dio duše
Negdje tamo,
Pod tuđom kožom
I baš zato se ponekad zapitam
Šta ako su svi drugi bili u pravu,
Ako si zaista umolio mjesec
Da ne obasja
U nama nas?
Jer svi imamo nekoga svog
Ko možda nikada
Naš neće biti.