Maja Babović: Da sam te umjela voljeti manje

Da sam te umjela voljeti manje
Tvoje bi oko vrtoglavo
Lepršalo kroz moje pore.
Vrhovi tvojih prstiju
Olakomili bi se
Da prekrše sva pravila,
Ubjeđenja,
Navike i prkose,
Pa bi u inat svemu
Ljubili moje vlasi
Ovlaš dodirima
Koji ostaju ugravirani
Po koži.
Da sam te umjela voljeti manje,
Tvoja bi pisma češće stizala
I moje bi srce užurbano
Čitalo svako novo slovo
Sa toliko više ljubavi
I uzbuđenja.
Tvoji bi koraci češće dolazili
I drumovima bi milje
Djelić sekunde predstavljale.
Da sam te umjela voljeti manje,
Ti bi me tražio više.
Pronalazio bi me
U svakoj baladi,
U svakom novom izlasku sunca,
U sjevernom vjetru,
U lešinama i lešinarima što kružahu iznad prerija
Proždrljivo.
Pronalazio bi me u tuđim pogledima,
U zavodljivim ženama,
U uzanim kukovima
I zrnevlju nara
Boje krvi
I promašenosti.
Da sam te umjela voljeti manje,
Tvoje bi ruke grlile jače.
Tvoj pogled bi gledao
Sa više sjaja,
A manje gorčine.
Držao bi moje biće
U svojoj šaci.
Iako ljudi ne staju
U šake...
Tvoji bi prosvirali džepovi
Otužno pjevali o ljubavi
I strasti.
Tvoji bi obrazi crvenjeli
Od moga prisustva.
Boljelo bi moje odsustvo.
Boljele bi te moje boli.
Dao bi sve što imaš da budem srećna.
Dao bi i ono što nemaš.
Za moj osmijeh.
Ne bih danas prokleto plakala.
Da sam te umjela voljeti manje...




Нема коментара:

Постави коментар