Katarina Arsenijević: Neoproštaj

Pucam i skupljam po svu noć gelere srca po šarenom podu,
Dok prazan krevet puca pod težinom ničega,

Slušam kako precizno odbrojava moja manufaktura
Sekunde bez nas, ipak, sa tobom, iako spavaš negde gde nisam,
Nije važno gde, tamo je tvoje ništa;
Sanjam zagrljaj i tada me budi
Zagrljaj ničega tu na tvome mestu,
Zurim; u mene nazad zuri uporna tama,
Znam; povela bi me k’o dete za nama.
Čuvam ti neoproštaj od progutanih suza,
Čuvam obećanja, nedostajanje, bes,
Čuvam ti ono pola sebe koje nemaš,
Sastavljam mozaik svega prosutog, ničijeg,
Otuđene komade nikada tuđe mene,
A fali samo jedan, neizostavno tvoj,
Ja svoj sam poverenik, ozbiljan dug je to,
Kažnjavati te je beg, neoproštaj je okov,
Nek' ti je prosto, neka sve – nije moglo.




1 коментар: