Teodorina portretisanja: Rekao sam da je volim

Rekao sam da je volim
Kao da ću te riječima ubiti,
Kao da će njen osmijeh
Nadvladati naše juče
I udaviti poeziju
Koja diše među nama.
Mislio sam
Da poljupci liječe od ljubavi,
A usne k'o usne,
Nisu milost,
Ako nisu tvoje,
I zagrljaj je omča
Kad njene ruke dopustim,
Samo da te razbijem,
Da svaki djelić tebe raspem
Ni u sjećanjima
Da te ne mogu sklopiti.
Ti si uvijek bila
Moja najteža kazna,
Onaj zračak sunca
Što Stranca navodi na zločin,
Moj sumorni gavran
Što ne dolazi nikada više.
Ti si mi kamen u cipeli,
Moja anatema pred svjetlom,
I sve ono neizrečeno
U Čehovljevim dramama
Što nikome neće svanuti,
Što će na koncu konca
Spaliti karte za Moskvu.
Takvu te crtam na staklu,
Takvoj ti presudu potpisujem,
Takvu ću te jednom sresti
Kad s njom kraj tebe prođem
I neću nikome dati
Da kaže da griješim,
I da to nisi ti.
Rekao sam da si prošla,
K'o da će laž spasiti svijet,
Nesvjestan
Da njena ćutanja,
Odobrenja,
I tišine
Neće sakriti pred nebom
Da tebe takvu,
Prosto,
Kraj sebe nisam smio.

Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар