Obukla sam haljinu od čvrstog brokata
sa šlicem na boku,
jednu od onih čuvanih za posebne prilike.
Stavila sam naušnice,
one koje sam zaboravila na tvom noćnom stočiću,
pa si mi ih vratio kao jedinog svjedoka
da smo se nekad usudili voditi ljubav.
Obula sam srebrenaste sandale
koje su me, ne znam zašto, podsjećale na maturu.
Bila sam lijepa.
Makar su mi tako rekli
neki ljudi,
neki pogledi,
nečiji osmjesi,
ali ne tvoji
i ne ti.
sa šlicem na boku,
jednu od onih čuvanih za posebne prilike.
Stavila sam naušnice,
one koje sam zaboravila na tvom noćnom stočiću,
pa si mi ih vratio kao jedinog svjedoka
da smo se nekad usudili voditi ljubav.
Obula sam srebrenaste sandale
koje su me, ne znam zašto, podsjećale na maturu.
Bila sam lijepa.
Makar su mi tako rekli
neki ljudi,
neki pogledi,
nečiji osmjesi,
ali ne tvoji
i ne ti.
Ti nisi bio tu.
Dok kao loše skrojena haljina
pucam po šavovima
vidim samo micanje tvojih usana
koje mi mrači um jer
izgovoreno odavno znam -
ono se ponavlja
kao smjena dana i noći,
zime i proljeća.
Izgovori.
Izgovori
Opravdanja.
Opravdanja.
Mislila sam
jači si od straha,
sad znam
slabiji si od junaka
do kog ne stiže Kosovka djevojka.
Ali ono što ti ne znaš
je da ja više ne pristajem na to.
Odbijam da budem
odložena za kasnije
kao alarm u pospanom jutru.
Odbijam tvoju ljubav koja je kao inflacija -
mnogo riječi
malo djela
nimalo osjećanja.
Odbijam da volim tebe takvog -
tebe koji nikada ne možeš
nešto što zahtijeva da
prerasteš sebe
i učiniš da se osjećam kao žena.
Učiniš da ti dođem poletna,
nasmijana,
samo tvoja,
raspletene kose,
lepršavih haljina,
razmaziš i
pripitomiš
razdražljivu
Boginju u meni
i zauzvrat uzmeš njene bisere.
Moja Boginja
gori životom svojih pređašnjih majki
i budućih kćeri,
gori snagom svojih prošlih očeva
i nerođenih sinova.
Hirovita je
i želi darove,
može sve
ali ne mora ništa.
Tebe takvog
niti mora
niti želi.
Ona je za više,
za mnogo više od
tvog ''Ne mogu sad"
''Šta će pomisliti neko"
''Obećavam, drugi put"...
Baciću one naušnice,
nemaju čemu da svjedoče -
mi se nikada nismo usudili da vodimo ljubav,
puko davanje i uzimanje
daleko su od toga.
Dižem ti srednji prst,
otimam se od tebe
i čvrsta kao brokat
na mom golišavom boku
obnavljam sebe.
Toliko dugujem
Boginji u sebi.
pucam po šavovima
vidim samo micanje tvojih usana
koje mi mrači um jer
izgovoreno odavno znam -
ono se ponavlja
kao smjena dana i noći,
zime i proljeća.
Izgovori.
Izgovori
Opravdanja.
Opravdanja.
Mislila sam
jači si od straha,
sad znam
slabiji si od junaka
do kog ne stiže Kosovka djevojka.
Ali ono što ti ne znaš
je da ja više ne pristajem na to.
Odbijam da budem
odložena za kasnije
kao alarm u pospanom jutru.
Odbijam tvoju ljubav koja je kao inflacija -
mnogo riječi
malo djela
nimalo osjećanja.
Odbijam da volim tebe takvog -
tebe koji nikada ne možeš
nešto što zahtijeva da
prerasteš sebe
i učiniš da se osjećam kao žena.
Učiniš da ti dođem poletna,
nasmijana,
samo tvoja,
raspletene kose,
lepršavih haljina,
razmaziš i
pripitomiš
razdražljivu
Boginju u meni
i zauzvrat uzmeš njene bisere.
Moja Boginja
gori životom svojih pređašnjih majki
i budućih kćeri,
gori snagom svojih prošlih očeva
i nerođenih sinova.
Hirovita je
i želi darove,
može sve
ali ne mora ništa.
Tebe takvog
niti mora
niti želi.
Ona je za više,
za mnogo više od
tvog ''Ne mogu sad"
''Šta će pomisliti neko"
''Obećavam, drugi put"...
Baciću one naušnice,
nemaju čemu da svjedoče -
mi se nikada nismo usudili da vodimo ljubav,
puko davanje i uzimanje
daleko su od toga.
Dižem ti srednji prst,
otimam se od tebe
i čvrsta kao brokat
na mom golišavom boku
obnavljam sebe.
Toliko dugujem
Boginji u sebi.
Нема коментара:
Постави коментар