Mehmed Mahmutović: Pas

Posmatrao sam travu
Cvijeće što izbija iz zemlje
Ljude kako gaze
Travu, to cvijeće što izbija iz zemlje
I snove
Pa sam i sam gazio
Travu i cvijeće
Snova nisam imao
Bio sam pas
I bilo mi je dopušteno
Baš sve
I ti si žurila
Na autobus ili tramvaj
U mom se pasjem svijetu
Autobus ne razlikuje od tramvaja
U oba prevozna sredstva
Bio sam samo jednom
I ti si me pomazila
Samo jednom
Dok si žurila
Da uđeš u nešto
Od to dvoje
Ipak si stala
I posvetila se
Meni i mom
Pasjem životu
I od tog trenutka
Počeo sam da sanjam
Kako bi bilo lijepo
Da imamo stan
I terasu
I da žuriš
Ni sam ne znam gdje
I da me svaki put pomaziš
Po glavi, ušima, vratu
I srcu
I da se razbolim
Onako kako se razboljevaju ljudi
Kada žele da provjere
Da li ih vole
Neki njihovi ljudi
I jednom će zaista
Da me bole kosti i mišići
Drhat ću i postajati sve mršaviji
Koliko god da jeo i pio
A tebi će se plakati
Dok me posmatraš takvog
Mislit ćeš o stvarima
O kojima ne želiš da misliš
I ja ću da odem
Kao što sam otišao
Dok sam bio čovjek
Iznenada
Ponosan
Što sam bio tvoj
I zadovoljan što sam kraj tebe
Mogao biti potpuno svoj
Jedino si ti
Od mene tražila
Bivanje živim
Prihvatala si sve što jesam
I nije ti bilo potrebno da se mijenjam
Bilo ti je u redu što često odlazim
I uvijek si znala da
Gdje god da idem
Dolazim tebi
Znala si da čekaš
Dok sam bio čovjek
Pročitao sam
Na ulici
Da je
Sama navika životinja
Sad sam pas
Koji odlazi
I ne zanima me književnost
Jer vjeruje u reinkarnaciju.





Нема коментара:

Постави коментар