Jelena Milenković: Nalaženje

Odlomak iz romana ''Ne veruj rečima''

Nađu se ljudi, jednostavno se nađu.
Nađu se, a nisu ni znali da se traže. 
Nađu se dve žene, dva muškarca, muškarac i žena. 
Nađu i osete da su svoji.
Ne moraju biti ništa, čak ni drugari.
Nađu se očima, rečju, saučesništvom u jasnoći koja je jasna samo njima.
Kada se nađu, ostaju uvek bliski, ne forsirajući, često i ne želeći. 
Nađu se i prepoznaju, izvuku jedno drugo iz mase nekim samotnim pipkom srca, obujme se i, gle čuda, više nisu sami. 
Ni onda kad ridaju pod teretom nepodnosa života, kad ih preture izdaje i razočaraju sigurni. 
Kad ugaze u besmisao. Nikada nisu sami, tamo negde u dubini srca.
Kada se nađu, mudri se zadrže. 
Bore se jedno za drugo, odolevaju raskoracima, tuđim uticajima, sopstvenim dilemama. Sačuvaju se, znajući da nema zaborava. 
Pretvore jedno drugo u bisere, pohranjene u srmene kutije za dragocenosti.
Tu su. Rečju, očima, saučesništvu u jasnoći koja je jasna samo njima.
Kada se nađu, nemudri se uplaše. 
Te pripadnosti koju ne mogu da kontrolišu, te emocije koja nema ime, nad kojom se nema uticaja. 
Nije to ljubav, to je jače. Nalaženje je to.
Nemudri se nadaju zaboravu dok uzalud zelenilom prikrivaju svenuo koren ushita.
Mudri ćute i čuvaju jedni druge. Svoje netražene pronađene.
Svoju nesamoću. Saznanje da ima još neko kome je jasno. Kome si jasan. Ko ti je jasan. 
Još neko, van vremena i prostora.
Tvoj, koji se gaji samo povremenim: “Kako si?” i “Nedostaješ”.


Нема коментара:

Постави коментар