za sve smo bili

kao dva prazna kalupa
puna svega
mogli smo da se pretačemo jedno u drugo
mogli da se borimo sa svijetom
i nemirom
i cijelim svemirom,
mogli smo da budemo na dnu
i da sa njega ka vrhu krenemo,
mogli smo i da na tren odustanemo,
za predah,
za lizanje rana,
za oštrenje zuba,

za sve smo bili

mogao si da odeš,
pa da se vratiš,
mogla sam da ne tražim đavole
i da ih ne prizivam

za sve smo bili
i znali za rane
i za bolje dane
i od tuđih ruku sam te pravila
kao od blata,
pozlata tvojih tananih riječi sa srca kao bedž mi je sjala
i kad je sniježilo i kad su bure bile

za sve smo bili
i da se još jedan krug zavrtimo
još jace
ili da zastanemo nasmijani,
da obnovimo snage

bila sam za to da te vežem za sebe,
da podmetnem leđa da se uzdigneš
jači no ikad
i da zaspim na tom ramenu
nepreglednom kao pustinja,
i da tvojim šakama sagradim svijet.

Bili smo za sve,
nismo mi bili za kraj.